Pokadšto se zabavljam dajući našim političarima nadimke prema stranim liderima. Primjerice, prvog predsjednika Hrvatske, uslijed njegove strogosti i opsjednutosti (nacionalnom i osobnom) veličinom, označio sam s De Gaulle, a moj nadimak za popularnog i ne baš intelektualnog Mesića je Reagan.
Još sredinom ovog desetljeća Ivu Sanadera sam nazvao – Andreotti. Naime, tada mi je izgledalo kako će šef HDZ-a, kao prvorazredna "politička životinja", jako dugo ostati na vlasti i u politici (lukavi Andreotti je u tri navrata bio talijanski premijer, više puta ministar, itd.), a na tog političara ironičnog i dvoznačnog nadimka Božanski/Zvijezda (Il Divo) asocirao me je i zbog toga što se on i njegova stranka u javnosti i još više u privatnosti često povezuju s korupcijom, pa i organiziranim kriminalom.
Ivo je hrvatski Andreotti
Ostavka Sanadera koju je dao 1. srpnja i zbivanja u međuvremenu samo su učvrstila moju predodžbu o njemu kao hrvatskom Andreottiju, unatoč tome što politički neće tako dugo trajati.
Silazak doktora Ive s vlasti bio je ponajprije uvjetovan "prljavim rukama" koje strani politički i ekonomski moćnici (naši su izgleda uglavnom navikli na te "prizore") više nisu mogli gledati, što je, zapravo, slično udarcu koji su 1992. i 1993. Andreotti i demokršćani doživjeli uslijed antikorupcijske akcije Čiste ruke.
Sanader je nakon svoje bizarne i spram javnosti podcjenjivačke ostavke postao vrlo nepopularan, kao što je Andreotti već dugo jedan od najvećih negativaca ("časte" ga nadimcima kao "Belzebub", "Princ tame" i sličnima) na Apeninskom poluotoku.
I jedan i drugi se žilavo brane od brojnih optužbi, s time da Sanaderu tek slijede najteže salve javnih kritika, pa vjerojatno i drugih raščišćavanja. Baš u tome je ključni razlog zbog kojega se bivši hrvatski premijer u posljednje vrijeme nastoji vratiti u politiku: s neke "pozicije", pa makar i mjesta zastupnika (Andreotti je od 1991. doživotni senator), on bi se od toga lakše branio.
"Vlast istroši samo one koji je nemaju", glasovita je Andreottijeva izjava. Valjda se ne želeći osjećati istrošenim, Sanader posljednjih tjedana i mjeseci u kuloarima i restoranima, pa i u crkvama i na grobljima te drugim javnim mjestima, priprema teren za svoj povratak.
Pritom se prema svojoj nasljednici ponaša vrlo slično, paternalistički i nepristojno, kao što se Milan Bandić prije nekoliko godina odnosio prema sada već uglavnom zaboravljenoj Vlasti Pavić.
Kosor hrabri sebe i svoje suradnike
Jadranka Kosor sebe i svoje suradnike hrabri kad izjavljuje da se njezin bivši šef neće vratiti, obrazlažući to činjenicom kako je on dajući ostavku izjavio da više nema političkih ambicija.
Obećanje je ludom radovanje, vjerojatno s tim u vezi misli Ivo Sanader. Pripremajući svoj come back, on s jedne strane pokazuje kako je vrlo realističan u procjeni da se pred progoniteljima (koji su već na vidiku, a na domet medijskog i možda pravosudnog oružja približit će mu se nakon predsjedničkih izbora) može spasiti samo ako se skloni u utvrdu stranke i u njoj preuzme formalno ili stvarno zapovjedništvo.
S druge strane, bivši je šef HDZ-a u tim svojim nastojanjima vrlo nerealističan. Naime, javnost mu je već okrenula palac prema dolje, pa čak i mnogi njegovi prijatelji i dužnici "ne umiru od želje" da mu daju potporu. "Ne može se on nakon svega ponašati kao da se ništa nije dogodilo, jer zbog toga imamo ogromnih šteta", rekao mi je nedavno jedan istaknuti HDZ-ovac iz Splita, koji je s tim u vezi posebno naglasio negativan utjecaj Sanadera za kandidaturu Hebranga u ovoj kampanji koja se ipak najviše "vrti" oko korupcije. Mnogi članovi te stranke, a da se "obične" građane s tim u vezi i ne spominje, prigovaraju Sanaderu kukavički i netransparentni način na koji je dao ostavku. Međutim, još više od toga mu zamjeraju – neuspjeh.
Doista, Sanaderovo pet i pol godišnje vladanje, unatoč nekim početnim uspjesima, ostat će "nakon svega" u kolektivnoj svijesti zapamćeno kao neznalačko i štetno u vođenju ekonomije i društva, te obilježeno mučnim korupcijskim i drugim aferama.
Prije gotovo četiri godine razgovarao sam s jednim članom tadašnje Vlade, s kojim sam surađivao u koncipiranju jedne važne posebne politike. Rekao sam mu tada da je pred njime (neću ga imenovati, kako ne bi utjecao na njegove šanse na izborima), Sanaderom i drugima "reformiranim" HDZ-ovcima "nemoguća misija": trebaju temeljito modernizirati i europeizirati zemlju te je usmjeriti k budućnosti, ali je njihova stranka pretežno tradicionalna i s vodstvom uglavnom nesklonim "igranju po pravilima", tek površinski proeuropski nastrojena i jako vezana za prošlost. Ministar me je na to uvjeravao da će HDZ uspješno provesti društvene reforme, u što ću se i osobno uvjeriti na temelju promjena nabolje u području naše suradnje. Naposljetku, zbog koordiniranih pritisaka konzervativaca i korumpiranih likova provedba te politike je neslavno propala, a ministar i ja te ostali akteri smo se s tim u vezi razračunavali u medijima.
Slične su priče mnogih ljudi zainteresiranih za opće dobro koji su pokušavali surađivati sa šefom bivšega ministra – Ivom Sanaderom. Slijedom nagomilanih loših iskustava, njemu više uglavnom ne vjeruju partneri HDZ-a (Darinko Kosor 19. prosinca: "Ivo Sanader nema moralno pravo vratiti se u politiku i kontrolirati koaliciju"), međunarodni akteri (strani diplomati duboko uzdahnu kad moraju prozboriti pokoju o njemu), poduzetnici, novinari... On više, izgleda, nema ni većinsku potporu u stranci kojoj je počasni (?!) predsjednik.
Nakon nadmetanja za predsjednika, koje će donijeti još jedan poraz HDZ-u, doći će, po svemu sudeći, do izvanrednih unutarstranačkih izbora. Naime, to je sada, zbog "rovarenja" Sanadera i njegovih pristalica te drugih nesuglasica, samo jedna podijeljena stranka koja kao takva ne može valjano pridonijeti suzbijanju ogromnih društvenih problema. Doista, dolazi vrijeme da HDZ opere ruke. I da se Sanader "do kraja" umori od vlasti i politike.
Prethodni članci:
arti-200912130244006 arti-200912070242006 arti-200911290247006 arti-200911150200006
