"Svoje sam odradio, vrijeme je za druge da se pokažu. To je pravilo politike i pravilo života. Građanima poručujem da je moj posao obavljen", rekao je Ivo Sanader 1. srpnja ove godine podnoseći ostavku na funkcije premijera i predsjednika HDZ-a.
Toga se dana mnogima smrklo, ali ne i pretendentima za položaj šefa države. Oni su odahnuli kad su iz Sanaderovih usta čuli da se on neće kandidirati za predsjednika.
Kandidatura dotadašnjeg vođe HDZ-a, koji je jako želio ući u povijest kao predvoditelj ulaska Hrvatske u EU, sve do kraja lipnja bila je "gotova stvar", a onda je konvergencija "više sile" i prizemnih korupcijskih afera primorala toga (sve)moćnog političara da se navrat-nanos povuče s vlasti. Međutim, vlast se nije povukla iz Sanadera: njegova neprispodobiva volja za moći nekom prastarom – odvajkada je dobro biti kralj, ali je i "kuku lele" svrgnutome – inercijom i nadalje dolazi do izražaja, a greške i opačine koje je počinio ne dopuštaju mu, unatoč njegovim željama, "novi početak" u politici.
Zbivanja u posljednjih nekoliko mjeseci pokazuju kako Sanader u stvari drži kako još nije sve "odradio" i ne smatra da je došlo vrijeme za druge. Sa slabašne pozicije počasnog predsjednika HDZ-a on se čak usprotivio odlasku uprljanog Damira Polančeca iz politike, pokušao je upravljati kampanjom Andrije Hebranga, te se nedavno upleo u prizemnu svađu sa Stjepanom Mesićem. Sanader je predsjedniku Republike na odlasku poručio da je "počeo i završava svoj mandat vicevima i lažima", te mu čak zaprijetio da bi USKOK "uskoro mogao uskočiti među njega i njegove".
Sanader i Mesić šalju jedan drugom 'poruke s ključem'
I Mesić i Sanader su sudjelujući u tom konfliktu pokazali kako ne drže do transparentnosti u politici: umjesto zrelog komuniciranja i potpunog obavještavanja službenih organa i javnosti o pojavama vezanima za korupciju i organizirani kriminal, oni su poput klinaca ili mafijaša-novaka slali jedan drugome "poruke s ključem" u stilu "ako ti obznaniš nešto osjetljivo o meni, ja ću reći ono gadno o tebi". Sraz između te dvojice, koji su u političkom smislu na ovaj ili onaj način "prošlogodišnji ljudi", izazvao je, pak, mnogo više interesa nego uglavnom dosadno i nemušto nadmetanje pretendenata za položaj šefa države.
S druge strane, neki Sanaderovi doskorašnji suradnici, sada kandidati za predsjednika, "računaju" kako njihovo vrijeme lakše može doći ako se distanciraju od njega, pa i ako ga izravno (valjda procjenjuju da više nije onako opasan kao prije) napadnu.
Andrija Hebrang, taj politički jastreb koji se posljednjih tjedana predstavlja kao politički golub, tako je na pitanje o tome treba li DORH ispitati Mesića ili Sanadera, koje mu je postavljeno u posljednjem TV-sučeljavanju, bez krzmanja odgovorio: "Obadva."
Dragan Primorac, koji je dugo bio miljenik bivšeg vođe vladajuće stranke, 12. prosinca je u Osijeku izjavio da je Milan Bandić zapravo "pravi kandidat HDZ-a i Ive Sanadera", te upozorio kako to "uistinu predstavlja povratak Sanadera u hrvatsku politiku".
Baš za vrijeme ove kampanje zemlja se nalazi u svojevrsnom međurazdoblju u kojemu stari političari još uvijek imaju stanoviti utjecaj i uspijevaju povremeno nametnuti svoj stil komunikacije i proizvodnje politike, a (razmjerno) novi akteri nisu dostatno ojačali svoje pozicije, nemaju znanja i hrabrosti ili se, pak, još nisu uspeli na vlast.
Međuvlašće je prilika za jačanje pravne države
Takvi su periodi, u kojima staro još nije otišlo, a novo još sasvim nije prevladalo, složeni i obilježeni političkim napetostima, ali otvaraju nove mogućnosti. Naime, u svojevrsnom djelomičnom interregnumu (međuvlašću) neki mediji, pravosudni organi i drugi čimbenici zainteresirani za snaženje pravne države i demokracije imaju razmjerno velik prostor za protunapade na položaje nemeritorne i društveno izrazito štetne stare politike. Ako budu učinkoviti, u nas može prevladati nova politika s akterima koji će se "kao vrag od tamjana" kloniti paternalizma i intervencija u druga područja života, povezanosti s korupcijom i organiziranim kriminalom, rasipanja javnog novca za kampanje i "kumpanje" (drugove), mentaliteta tipa "tko mi što može", kontrole nad medijima te drugih jada i čemera politike i političara.
Izgleda da se kod nas svakih deset godina zbiva urušavanje političkog sustava i za to vezano smjenjivanje vodećih upravljača. Krajem 1989. i početkom 1990. s vlasti su maknuti vodeći komunisti, a točno desetljeće nakon toga su na ovaj ili onaj način sa scene otišli najistaknutiji "državotvorni" HDZ-ovci.
U posljednje vrijeme svoje pozicije, izgleda, gube političari koji su bili osobito povezani s "reformiranim" Sanaderovim HDZ-om i pripadajućim načinom vladanja ili na koje se odnosi takva percepcija u javnosti. Baš zbog takve percepcije neki se kandidati za trećeg predsjednika RH jako trude distancirati od svog bivšeg šefa, kojega su dugo uglavnom slušali bez pogovora.
A na izborima će najvjerojatnije pobijediti onaj koji se po svom stilu i političkom sadržaju najviše razlikuje od Sanadera, kao što je on pobijedio na parlamentarnim izborima 2003. isticanjem svoje nesličnosti spram neodlučnog Račana, ili (bolji primjer) kao što je Mesić iskoristio komunikacijsku i drugu opreku između sebe i Tuđmana.
Sanader se, nadalje, nastoji predstaviti javnosti kao "sveto čudovište" (termin koji u vezi s Fidelom Castrom koristi njegov biograf Ignacio Ramonet) hrvatske politike.
Međutim, Ivo definitivno nije politički dugovječni i još uvijek, unatoč svim ekonomskim nedaćama Kube, popularni Fidel. Političko se naslijeđe Sanaderu raspada pred očima, zemlja je "do grla" u kaljuži nemorala i nazadovanja, a gotovo nitko upućen (više) ne smatra da je on neupitan i jedinstven vođa kojeg treba poštivati. Krajnje je vrijeme za druge da se pokažu. Pod uvjetom da su zaista drugačiji od Sanadera i njemu sličnih.
Prethodni komentari:
arti-200912070242006 arti-200911290247006 arti-200911230116006 arti-200911150200006 arti-200911090106006
