Nemam običaj komentirati niti kritizirati probleme u drugim društvima jer mislim da u vlastitom ima dovoljno negativnih pojava s kojima se treba suočiti. Ali baš zato što to redovito i konkretno činim, što ukazujem na pogrešan način kojim se hrvatsko društvo (ne)suočava s prošlošću, na probleme u funkcioniranju pravne države, nepoštenje hrvatskih političara, nekršćansko ponašanje hrvatskih kršćana, izostanak suosjećanja kod dijela hrvatske javnosti kada su u pitanju nehrvatske žrtve i izostanak bezrezervne osude hrvatskih zločina(ca), uzet ću si na trenutak pravo prokomentirati stanje u nama susjednoj zemlji s kojom nikako ne uspijevamo uspostaviti dobrosusjedske odnose. Ne, nije riječ o Sloveniji. Niti o Bosni i Hercegovini. Ovaj put mislim na Srbiju.
Povod je najava, a zatim i otkazivanje dolaska srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb na godišnje okupljanje članova Europske pučke (narodne) stranke. S obzirom na to da dolaze neki od najvažnijih europskih političara, od predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, novoizabrane predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih utjecajnih državnika, sudjelovanje na takvom događaju svakom prisutnom pojedincu otvara brojne mogućnosti i prilike. Posebno kada su u pitanju interesi države koju predstavlja. Unatoč tome, Aleksandar Vučić odlučio je ne doći u Zagreb.
Njegovo objašnjenje nedolaska u skladu je s njegovim shvaćanjem politike. Naime, kako ističe Vučić, u Hrvatskoj već tjednima protiv njegova dolaska traje "prava medijska haranga u gotovo svim hrvatskim medijima". Građaninu bilo koje demokratske države ovakav izgovor bio bi u najmanju ruku smiješan. Jer, kada bi političari svoja inozemna putovanja ravnali po "medijskoj harangi" predsjednicima SAD-a, Rusije, Kine, Turske ili npr. Izraela ostalo bi zbilja malo država koje bi mogli posjetiti. Nažalost, građanima Srbije izgovor njihova predsjednika potpuno je razumljiv.
Zarobljeni Vučićevi mediji
U najgledanijim, najčitanijim, jednom riječju najutjecajnijim medijima države kojom on vlada stavovi i postupci Aleksandra Vučića (i stranke kojoj je na čelu) se ne preispituju, a kamoli napadaju. Za razliku od društava u kojima su mediji slobodni i utjecajni, u srpskom društvu istraživački novinari nemaju šansu utjecati na karijere političara na vlasti. Niti jedna afera ne samo što nije povod za nečiju ostavku ili smjenu, nego se njihovo obznanjivanje uglavnom prikazuje kao dokaz sveprisutnosti unutrašnjih i vanjskih neprijatelja Srbije.
Režimu skloni mediji, a takvi predstavljaju većinu, Vučića prikazuju jednim od najuspješnijih srpskih državnika u povijesti i uopće ih ne intrigira činjenica što je Srbija, kojom upravo on već godinama vlada, jedna od najsiromašnijih država u Europi. Kao ni činjenica da unatoč vatrenim patriotskim govorima o južnoj pokrajini, tj. Kosovu, predsjednik Srbije na taj dio državnog teritorija već godinama ne može stupiti kada on hoće, već eventualno kada, ili točnije ako ga vlasti u Prištini pozovu.
S obzirom na to da Vučić u Srbiji govori onim medijima koje on izabere, o onome o čemu on želi, i kada to poželi, jasno je da situacija u kojoj ne bi mogao birati sugovornike ni teme razgovora, za njega nije prihvatljiva. Jer, jedno je u medijima (s pravom) dijeliti lekcije Hrvatima o neprimjerenim izjavama pojedinih hrvatskih političara, ali je očito medijska haranga pitati Aleksandra Vučića smatra li barem danas pogrešnim to što je 1990-ih govorio da "nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku"? Ili ga upitati pomisli li nekad o šteti koju su tih godina svojim zapaljivim govorima o Velikoj Srbiji upravo on, njegov tadašnji šef Vojislav Šešelj i njihove pristaše (s puškom ili knjigom u ruci) nanijeli doslovno svima koji su živjeli u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
Izbjegavanje odgovora na prava pitanja
Jedno je (s pravom) prozivati Hrvate za povijesni revizionizam kada je u pitanju odnos prema ustaštvu i NDH, ali bi očito medijska haranga bila upitati srbijanskog predsjednika misli li i on da je četnički pokret, odgovoran za masovna ubojstva nedužnih civila, a koji cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno surađuje s talijanskim fašistima, dobar dio rata s njemačkim nacistima, a dio rata i s Pavelićevim ustašama, bio antifašistički pokret, kojim bi se Srbi trebali ponositi? Ili ga upitati kako se on, kao predsjednik Srbije, javno suprotstavio pokušajima revidiranja povijesnih uloga Hitlerovih pristaša i vjernih kolaboracionista Trećeg Reicha Milana Nedića i Dimitrija Ljotića.
Jedno je hrvatsko društvo (s pravom) prozivati za nedostatak suosjećanja prema srpskim žrtvama tijekom i nakon Oluje, ali je očito medijska haranga upitati ga kako se srpsko društvo suočava s vlastitom ulogom i ulogom svojih političkih i vojnih elita u događajima iz 1990-ih? Ako se već Hrvatima danas (s pravom) zamjera nedostatak suosjećanja kada su u pitanju ubijeni i prognani Srbi, znači li to da kod Srba postoji konsenzus oko krivice kada su u pitanju ubijeni i prognani Hrvati? Ili upitati predsjednika Srbije, ako već (s pravom) kritizira nesankcioniranje odgovornih hrvatskih zapovjednika za zločine počinjene u Medačkom džepu, Pakračkoj Poljani, Gruborima i Varivodama, kakav on primjer daje izbjegavajući nedvosmisleno osuditi srpske oficire proglašene krivima za ratne zločine počinjene u Vukovaru, Srebrenici i na Kosovu?
Naposljetku, kada predsjednik Srbije (s pravom) javno osuđuje izvikivanje ustaškog pozdrava "Za dom spremni" po hrvatskim stadionima, bi li medijska haranga bila upitati ga na koji je način on do sada javno osuđivao izvikivanje šovinističkih parola "nož, žica, Srebrenica" ili "ubij Hrvata da Šiptar nema brata" po stadionima u Srbiji.
Suočavanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s ovakvim pitanjima hrvatskih novinara sigurno bi bilo zanimljivo, i važno. Ali bi puno važnije bilo da mogućnost postavljanja takvih pitanja svakodnevno i na jednak način imaju svi novinari u Srbiji. I, vjerojatno najvažnije, da iskrene odgovore na ta pitanja više od svih žele čuti građani Srbije.
