Naime, nezadovoljan nemogućnošću postavljanja pitanja ministru znanosti i obrazovanja Pavi Barišiću, koji je ondje održao jako dugo predavanje, ravnatelj mu je odlučio uputiti pismo koje prenosimo u cijelosti. Objavljeno je na njegovom Facebooku profilu.
Poštovani gospodine ministre,
vratio sam se večeras sa seminara ravnatelja u Opatiji.
Razočaran.
I ljut!
(Da nije bilo sjajne ekipe prijatelja-ravnatelja, bio bi to promašen put…)
Iako ste najavili drugačije, nakon vašeg predavanja nije bilo moguće postavljati pitanja jer se opet robovalo vremenu kojeg je, usput, bilo napretek. Jer trebao je biti samo pozdravni govor, a ispalo je jednosatno predavanje.
Stoga pitanja postavljam sada – u kojoj je trenutno fazi reforma školstva i kad će aktivno zaživjeti njena primjena u samoj nastavi?
Napominjem to stoga što na to nitko do dana današnjega nije odgovorio! Jučer je u Opatiji predavanje držala i predsjednica stručnog povjerenstva Dijana Vican, no ona je, kao i mnogi drugi „generali nakon bitke“ samo kudila ono što je napravila ekspertna radna skupina na čelu s Borisom Jokićem.
Što se napravilo novo? Što je popravljeno? Kako će to i kada krenuti prema školama? Čitav niz pitanja bez odgovora.
Ponavljam još jednom svoje mišljenje koje ću uvijek javno reći – nikada nikoga nisam čuo (i nikada vjerojatno neću) da s toliko strasti i entuzijazma govori o promjenama u školstvu kao što je to činio Jokić. I znam da onaj plamićak nade u bolje sutra još uvijek u njemu tinja…
Vi ste, gospodine ministre, održali govor kojem sam ocjenjujući skup i predavače dao ocjenu jedan. I znam da je još puno ravnatelja (ako su bili iskreni dok su mi to govorili) učinilo isto. Možda će negdje biti objavljene i nekakve statistike ocijenjenih pa će moje rečenice biti i potkrijepljene dokazima.
Razlog ocjene je više nego jednostavan!
Nabacane teze i iskrivljene činjenice svi koji su bili tamo (osim onih koji su počeli pljeskati kad ste ušli u dvoranu i bespotrebno prekinuli sjajno izlaganje vrhunske pravne stručnjakinje Olivere Marinković) jednostavno znaju da nisu istinite.
Jer, možemo se mi ponositi kako imamo sjajne informatičare i robotičare (mada bi trebalo i pročitati priču mladića-prvaka koji s Jelse putuje vježbati u Zagreb jer u školi nema informatiku), no činjenica jest da su naši učenici i nadalje ispodprosječni u području matematičke ili čitalačke pismenosti.
Dokad tako? Dokad će učenici morati „bubati“ činjenice do kojih mogu u sekundi jednim klikom miša? Dokad će se učenici upisivati u srednje škole samo na osnovi ocjena i strahovati ako imaju samo jednu četvorku iz tjelesnog ili povijesti? Dokad će neke naše škole biti „kao da je vrijeme stalo“? Dokad će ravnateljima prosvjetni inspektori govoriti da su partneri i na njihovoj strani, a reagirat će burno na svaku neosnovanu anonimnu prijavu? Dokad… (čitav niz rečenica stane na ove tri točke)
I dokad će ministri obrazovanja vješto izbjegavati odgovore na konkretna pitanja?
Licenciranje ravnatelja? Cjelovita kurikularna reforma? Obrazovanje kao ključ svega? Sljedeće pitanje…
Apsolutno mi nije svejedno kako će škola izgledati u daljnjoj budućnosti. Imam dvoje djece osnovnoškolske dobi koju nastojim pravilno usmjeravati u život i želim im omogućiti da budu ukorak s vremenom u kojem žive.
Baš kao što smo donekle bili mi kad smo išli u školu…
To mi je i bila misao vodilja kad sam se prihvaćao posla ravnatelja. Omogućiti svojim klincima i svim njihovim vršnjacima nešto novo, nešto drugačije, nešto što će biti u skladu s onime kako žive. A onda te „zidovi“ počnu tjerati da sve više razmišljaš o povratku u učionicu i digneš ruke od svega. Jer sve češće ti baš sve borbe i angažiranost izgledaju uzalud!
Stoga bih žarko želio da konačno svi shvatimo da samo konkretnim promjenama u obrazovanju možemo, kako se to voli reći, spremiti mlade za tržište rada.
Zasad ih spremamo za autobuse prema Irskoj, Njemačkoj, Finskoj…
A konkretne promjene, jedna po jedna, moraju početi već jučer. Ne treba zaboraviti da je nova skupina koja će brinuti o reformi obrazovanja oformljena u siječnju.
Sad je već ožujak…
Stoga, ministre – vi ste danas mnogo puta citirali Aristotela, a osobno mislim da bi netko konačno trebao citirati jednog sjajnog danskog pisca i rečenicu iz njegovog kultnog djela po imenu „Carevo novo ruho“.
Istina, mogao sam uživati u petku, praviti se da se ništa nije dogodilo, „ne talasati“ previše, kimati poslušno glavom i skupljati godine ravnateljstva jednu za drugom.
Ali onda to više nisam ja! A to jednostavno ne želim…
Jer, došao sam do faze kad mi apsolutno više nije važno kako ću (pre)živjeti i ne strahujem ni od čega. Brinem sve više za svoju djecu i njihovu upitnu budućnost.
Kao i za čitav niz njihovih vršnjaka…
Brinete li i vi, ministre?
Srdačan pozdrav!
Igor Matijašić ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
