Osmi mjesec je mjesec godišnjih odmora, eskapizma i zaborava teške svakodnevnice. Na to su još sjeli Branimir Glavaš, haško tužiteljstvo, tema oko ukidanja Šuškove avenije i, kao i svake godine, proslava Oluje. Nedostaje samo Čičak da potegne stvar do ustaša i partizana. Pa ti se odjednom čini kao da recesije, deficita i svih onih tema od kojih smo se gušili do prije mjesec dana, odjednom nema. Kao da smo se vratili u ona lijepa predrecesijska vremena – bavimo se dobrim starim temama, zauzimamo stare položaje i rokamo jedni po drugima. Ukratko, idila u Hrvata.

Kad bi se prije dva-tri mjeseca na Dnevniku ili u novinama pojavila tema koja se bavi Branimirom Glavašem, "našim herojima" ili nečem tome sličnom, prosječan čovjek, Hrvat, katolik i medijski konzument, osjetio bi pravo malo olakšanje. U moru vijesti o globalnoj i lokalnoj ekonomskoj kataklizmi, deficitu, recesiji, antirecesijskim mjerama, stranom dugu i sličnim terminima koje i ne kuži najbolje, ali mu djeluju prilično zastrašujuće, vijesti o Branimiru Glavašu i "našim herojima" djelovale su mu poput komadića kopna. Tu je na domaćem terenu, tu stvari zna. Tu može predvidjeti svaku izjavu, reakciju na nju, pa zatim reakciju na tu reakciju. Pa bi sa sjetom gledao u ekran pitajući se gdje su nestala ona idilična vremena kad su ovo bile top-teme, vremena u kojima nas je više zanimao granični prijelaz prema Bosni nego ona njujorška ulica s bankama i burzom.

Ali, eto, stigao je osmi mjesec, s njim obljetnica Oluje, sudstvo nas je odlučilo počastiti temom Glavaš, a idili se priključilo i haško tužiteljstvo. Plus – sasvim neočekivano, tema o ulozi Gojka Šuška u novijoj hrvatskoj povijesti. Čovjek gleda Dnevnik i uživa. Sve jedna laka tema pored druge. Recesiji ni traga.

U svim tim pričama, stvari su dozlaboga predvidljive. Otud i to olakšanje koje se pojavi kad ih vidiš. Ono, ne može burzovni indeks ni gore ni dolje, ne može deficit ni narasti ni pasti. Tu su stvari zacementirane.

Čim je Vrhovni sud potvrdio presudu Glavašu, znao si da će Šišljagić i ekipa složiti nekakav performans. Dobro, s akcijom u Dalju spustili su se i ispod vlastite razine, ali nije to ništa što nismo mogli predvidjeti. Uslijedile su, naravno, konzultacije s Glavašem u Bosni, njegove "humoristične" strelice prema HDZ-u i po stoti put priča o političkom procesu.

U paketu s proslavom Oluje, haško tužiteljstvo je zatražilo, valjda, najveće moguće kazne za hrvatske generale podsjećajući nas još jednom da se u pozadini najvelebnije vojne pobjede u Hrvata, kako joj se voli tepati, dogodio egzodus Srba, spaljivanje srpskih sela i štošta drugo. Ni tu ništa novo – naš politički vrh nastavlja drviti o velebnoj pobjedi koju te "tričarije" neće uprljati, a onda iskrsava Tadić i ponavlja ono od prošle i pretprošle godine – Oluja je bila zločin. Sve isto kako smo ostavili prošle godine – sasvim poznat teren.

A onda je, sasvim neočekivano, iskrsnulo i pitanje Avenije Gojka Šuška. Treba li joj mijenjati ime ili ne? S tim je, pak, u paketu došlo i preispitivanje njegove uloge u novijoj nam povijesti i po sto i prvi put dilema – heroj ili zločinac? I čim vidiš goste u studiju, sve ti je jasno, samo se opustiš i gledaš što će govoriti tvoji, a što oni u drugom rovu. Tvoji ga smatraju zaslužnim za brojne zločine, kao i politiku prema Bosni, koja bi, paradoksalno, da je uspjela, dovela do toga da se Glavaš ne bi imao gdje skriti, a oni u drugom rovu drve o tome kako je čovjek bio ratni ministar obrane i kao takav izvojevao pobjedu, zbog čega bi mu se moglo i zažmiriti na neke stvari.

Kad se svemu tome doda malo Morgana Freemana, Zrća, ljetne idile, ljubavi Blanke Vlašić, eto ti pun Dnevnik. Za recesiju, antirecesiju, krizu, deficit i tome slično, ostalo malo i nimalo mjesta. Ali neka, osmi je mjesec, neka se ljudi malo odmore i opuste.

Naravno, postoje zlobnici koji bi se sad mogli zapitati kakva je to zemlja u kojoj ti Glavaš i Šušak dođu kao lake teme. Za njih imam samo jedan odgovor – pustite nas da se rokamo i ne kvarite nam idilu! Barem do kraja osmog.