''Obitelj je bila pozvana u Vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam – što još treba? (…) To je grozna priča, ali ja u ratu znam groznijih priča iza kojih stoje neki drugi ljudi, druga strana. Što je s 50 staraca u Promini kod Drniša kraj Oklaja koji su 1993. ubijani jedan za drugim, na pragu, nakon akcije Maslenica iz čiste osvete paravojske srpske krajine?'
Da je tko, nekim slučajem, u Hrvatskoj prespavao protekle dvije godine teško bi ga danas uvjerili da je citiranu izjavu o ubojstvu obitelji Zec, uključujući 12-godišnju Aleksandru, izrekao Zoran Milanović, nekadašnji šef SDP-a i bivši šef vlade lijevog centra, a danas predsjednik Republike. No ta izjava osupnula je i mnoge koji pažljivo prate što on sve govori u posljednje vrijeme. Ne samo kada je riječ o nekažnjenom zločinu nad troje članova obitelji zagrebačkog Srbina Mihajla Zeca, nego i o genocidu u Srebrenici.
Kolinda 'drugim sredstvima'
Za sve koji su se u proteklom mandatu zgražali nad izjavama i gestama Milanovićeve prethodnice Kolinde Grabar Kitarović, on je neočekivano postao svojevrsnom 'Kolindom drugim sredstvima'. Svojim stavovima i izjavama, naročito o dva uvodno spomenuta događaja, predsjednik Republike, koliko god podignuo retoričku letvicu u stilskome smislu, sadržajno ju je spustio na nižu razinu.
''Postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodima, u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon, postoji genocid u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac… Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Najbolje je reći da je sve isto. Nije'', izjavio je Milanović prošloga tjedna. Pa početkom ovoga još dodao: "Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva, to je relativiziranje."
Ako već dio javnosti ne vjeruje u ono što čuje vlastitim ušima iz Milanovićevih usta, intrigantnije je pitanje vjeruje li sâm Milanović u to što govori, budući da je ne tako davno o (is)tim stvarima govorio posve drugačije.
'Priglupa odanost dijela ljevice'
Pitanje smo postavili političkom analitičaru Žarku Puhovskom.
''Što bi rekli Shakespeare i Miloš Žanko (komunistički funkcioner u SR Hrvatskoj koji je serijom unitarističkih članaka doveo do 10. sjednice CK SKH 1970. godine, nap.a.) u toj ludosti ima sistema. Taj sistem se očito nalazi u Milanovićevu pokušaju da zaobiđe HDZ s desna i da si, uvjeren u priglupu odanost dijela lijevog biračkog tijela, ojača podršku dijela desnice. Jučer se mogla vidjeti nepojmljiva situacija da SDP podržava Milanovića kad govori stvari o obitelji Zec koje su naprosto ispod kavanskog nivoa. Tu je doista stvar perverzne političke ljubavi koja nadilazi sve granice. On i dalje računa na ljevicu kao da je njegova i hoće se proširiti desno. To je kontekst'', kaže Puhovski.
A što se tiče sadržaja, Puhovski kaže da se predsjednik Milanović u posljednje vrijeme jasno iskazao na tri točke.
Prva je veoma grub odgovor Odboru Vijeća Europe kada je riječ o ponašanju hrvatske policije prema migrantima i odluci Suda za ljudska prava koja govori ne samo o zločinu, nego i zataškavanju zločina. Zločin se može dogoditi neopreznim ili neprofesionalnim djelovanjem policije koja 12 sati dežura noću uz granicu. To se sve može dogoditi, ali nakon toga mjesecima zataškavati što se dogodilo s tom djevojčicom (šestogodišnja Madina Hussini, nap.a.) i proganjati one koji je štite, to je skandalozno. A u tome se Milanović pokazao suverenistički i nacionalistički nastrojen kao onaj koji štiti Hrvatsku od napada izvana.
Drugo, on je genocid u Srebrenici sveo na statističko pitanje broja žrtava, a ne na sadržajno pitanje ubijanja ljudi zbog pripadnosti nekoj skupini i po podrijetlu. Uveo je razlikovanje žrtava, govoreći da ih ''ima ovakvih i onakvih''. I konačno, iskazao se tipično nacionalistički kazavši da mu više smeta lijepljenje etikete genocida nego sam genocid'', kaže Puhovski.
Prostačko reagiranje na ubojstvo
U vezi trećega, Milanovićeva osvrta na ubojstvo Aleksandre Zec, Puhovski kaže da je riječ o prostačkom reagiranju.
''On kaže: Što bi oni još? Treba reći da oni, članovi obitelji Zec, nisu htjeli ništa osim da ih hrvatska država ne ubije. Oni nisu htjeli da hrvatska država pravno zataškava sam taj zločin, a nakon toga sigurno nisu htjeli da hrvatska država još odlikuje ljude koji su priznali zločin, s tim da je jedan od njih bio i tjelohranitelj jednog od tada najviših državnih dužnosnika. Time je zločin socijaliziran. No, sve to Milanoviću ne smeta. On se hoće po svaku cijenu suverenističko-nacionalistički pozicionirati i sve drugo mu je pritom očito irelevantno'', smatra Puhovski.
Pritom dodaje da su oni koji su ubili Aleksandru Zec bili ljudi u uniformama koje im je dala hrvatska država te da je stoga država nesporno odgovorna.
''Zato bi trebalo komemorirati Aleksandru Zec jer treba upozoriti i na 'naše' zločine, a ne samo govoriti o zločinima koji su drugi činili nad nama'', napominje Puhovski.
'Radi sve obrnuto od onoga što mu Ustav daje'
Na pitanje nisu li reakcije političara, a i medija na ovakve Milanovićeve izjave blage – ''njegovi'' SDP-ovci, kada ih se pita, običavaju reći da je to ''njegov stil'' – Puhovski napominje da je on čak uspio svojim izjavama o genocidu u Srebrenici natjerati SDP i HDZ da ''zamijene mjesta''.
''(Branko) Bačić je govorio nešto što je trebao govoriti SDP, a (Arsen) Bauk je govorio nešto što je trebao govoriti HDZ. I to je, uza sve ostalo, falsificiranje političkog pluralizma. Ne zaboravimo članak 94 stavak 2 Ustava RH koji predsjedniku Republike daje glavnu funkciju oko usklađivanja rada državnih organa. A on radi sve obrnuto od toga. On je najvažniji zloćudni čimbenik javnog života u Hrvatskoj. Ako mu je to bila ambicija, onda je svakako uspio u tome. A u kontekstu preslagivanja na političkoj sceni, sasvim je moguće da mu to doista i jest bila ambicija'', ističe Puhovski.
'Živcira ga što ne može reći: Država, to sam ja'
Vraćajući se na jučerašnju izjavu o ubojstvu troje članova obitelji Zec, Puhovski je kazao da se iz jednog njezinog dijela dalo iščitati kako Milanović razumijeva funkciju političkih vođa u Hrvatskoj.
''Pored uobičajenih prostota na račun Milorada Pupovca, on je doslovce rekao ''dao sam mu pola Preradovićeve'', misleći na vrijeme kada je bio premijer. Dakle, on doista doživljava funkciju premijera po načelu ''država, to sam ja'' i zato je u sukobu s Plenkovićem, Očito ga živcira što je predsjednik države, ali ipak ne može reći ''država, to sam ja'', a smatra da premijer to može reći. To je dio njegove motivacije''.
Na koncu, nakon što je verbalno zaratio s mnogima i mnogo toga neupitnog, poput genocida u Srebrenici, doveo u pitanje, preostaje pitanje: Što je još ostalo?
'Milanović ima jednu jedinu granicu koju si je sam postavio, a to je HOS, odnosno pozdrav 'Za dom spremni'. To je još jedino što mu nedostaje da padne u zagrljaj hrvatske desnice, nove ili stare, kako god. Po tom pitanju on je do sada bio doista jasan, a sada ćemo vidjeti kako će se iz toga izvući. To je još ono što mu preostaje'', zaključio je Puhovski.
O mučnim detaljima ubojstva obitelji Zec, jučer je pisao Net.hr-ov stalni kolumnist, ugledni povjesničar Hrvoje Klasić, a tekst možete pročitati OVDJE.
