Vi ste prvi?, pita me službenica u Petrinjskoj. Molim Boga da ne bude preglasna. Dva dana prije toga sklopio sam prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj, a sada rješavam papire. Ne pomaže ni moj jak beogradski naglasak. Godinu je dana nakon referenduma Željke Markić, homofobija je u zraku. Predajem dokumente službenici. Niti ona, niti bilo tko drugi do tada nikada u životu nije vidio taj formular. Pristojno, što je tiše moguće, kažem: Samo me pitajte ako vam nešto nije jasno. Službenica me gleda mrkim pogledom. Kažem joj da sam prvi. Prstom mi pokazuje da se približim šalteru, saginjem se...
******
Prepričava mi ovo Ivan Zidarević, na svoju sedmu obljetnicu braka, odnosno životnog partnerstva. Beogradski naglasak nije se izgubio. Sjedimo u kafiću na Trešnjevci, Ivan odgovara brzo, duhovito, živopisno. Dok govori, podsjeća me na sun protection tipa: "Svaki petak izuzetak".
Taj petak, 5.9.2014. zaista je bio izuzetak. Nakon što je Kukuriku koalicija donijela zakon kojim se omogućava sklapanje životnog partnerstva osoba istog spola, Ivan je bio prvi koji je to pravo konzumirao. "Tada sam bio nezaposlen, a Dalibor je imao slobodan dan na poslu. Ustali smo se, otišli na Dolac, kao što idemo svaki dan kada smo slobodni. Imamo tamo i svoju gospođu za sir koja me svakog puta kada me vidi samog pita: A gdje vam je 'kolega'. Ja joj kažem da je 'kolega' na putu..."
Tih je dana vladala velika gužva u matičnom uredu. Znalo se da će uskoro sklopiti prvo životno partnerstvo, prvi "gej brak", ali ne točno i kada. Novinari su zvali svakodnevno, a u tom trenutku preveliku pozornost nisu željeli ni Ivan i partner. Slučajno smo završili prvi. Termin je bio u subotu, ali kada je moj partner na dnevniku čuo najavu da je prvo životno partnerstvo planirano za subotu, shvatio je da smo to, vjerojatno, mi. Kaže mi - idi ili ih zovi, samo da ne bude subota. Ne želimo pompu i spektakl. Nije to bio aktivizam, to je bio samo naš čin. Da nije bilo zakona, mi bismo otišli u neku treću zemlju. U matičnom uredu mi kažu da je slobodan petak - "Bit ćete prvi", kaže mi matičarka. Prihvaćam tu opciju, dajte bilo što, priča Ivan.
******
Petak 18 sati. Kiša lijeva. Plan je, ako dođu novinari, da mi uđemo autom na stražnji ulaz. Matičarke Tanja i Sanja razrađuju još konspirativniji plan. Mi idemo autom prvi, a oni iza nas, zagradit će nas ako dođu novinari. Ulazimo u matični ured, tamo je glavna matičarka, pored nje kolegica sva u bijelom i vozač. Glavna matičarka nam govori ovo je mlada i pokazuje na kolegicu. Nama ništa nije jasno, kakva mlada, pa ovo je naš dan. Mislili su da smo novinari, a one su tu da ih nas zavaraju. Nismo novinari, plan ide dalje. Gore nema nikog živog, samo Kinezi razgledavaju. Tamo su dvije matičarke, partner i ja, kumovi i tadašnji ministar uprave Arsen Bauk, njegovo je ministarstvo radilo zakon. Veću tremu ima matičarka nego mi. Dvadeset godina čita isti tekst, pa dvaput umjesto životno partnerstvo kaže "brak". Mi se smijemo. Kada je sve završilo Bauk prilazi matičarki i kaže - pazite, malo ste uranili, nije ovo životno partnerstvo nego brak, nemojte da vas čuje Željka Markić. Poklonio nam je dvije kravate.
******
Promjene nakon stupanja u životno partnerstvo? "Ništa sve je isto. Niti se više volimo, niti se više seksamo. Sve je to isto kao i kod heteroseksualaca. Jedino je i njemu i meni pao kamen sa srca jer sam nakon toga dobio dozvolu boravka u Hrvatskoj. Da toga nije bilo, ne znam što bi blio s nama."
"Dan poslije vjenčanja, odlazimo na parti, a prije toga smo išli vidjeti prostor. Nismo vlasniku objašnjavali kakav je povod i što slavimo, rekli smo mu samo da dolazi DJ, dogovorili detalje oko pića i hrane. Kad smo odlazili, gazda čestita prijateljici, koja je bila s nama. Vidim ja tko je tu glavni, kaže. Mi šutimo. U subotu dolazimo prvo partner i ja, pa onda opet dva muškarca, pa dvije žene, pa još jedan ženski par, pa opet muški, pa heteroseksualni i tako u krug. Gazda i konobari gledaju, ništa im nije jasno. Prilazimo vlasniku i kažemo, molim vas, što se desi ovdje, ostaje ovdje. Na kraju je sve bilo super, konobari su plesali s nama. U pet ujutro vlasnik mom partneru daje bocu vina i kaže mu: Kad se opet budeš ženio, dobit ćeš džabe. Na kraju smo tamo poslali još dva gej para da proslave svoj čin. Tada je ljudima trebala sigurnost"
******
"Vi ste prvi?", pita me službenica u Petrinjskoj i prstom pokazuje da se spustim. Saginjem se prema šalteru, oltaru birokratske domovine. Ne znam jesam li službenicu naljutio svojim naglaskom, životnim partnerstvom ili samo time što sam donio papir koji, u desetljećima svog rada nikad nije vidjela. Samo da ne bude glasna. I napokon progovori tiho, u pola glasa: "Čestitam".
******
Rastajem se s Ivanom, a on mi viče: Molim te nekako u tekstu spomeni Višnju (Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova op.a.), Tenu (Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica op.a.) i Ivana (Malenica, ministar uprave i pravosuđa op.a.), i dalje se mi gejevi susrećemo s problemima, a oni nam pomažu.
Neću, kažem. Nije ovo takav tekst, ovo je priča o ljubavi.
