Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović poručila je da generalima osuđenima za ratne zločine na sudu u Haagu neće oduzeti odlikovanja. Odluku da to ne učini objasnila je dosadašnjom praksom po kojoj su odlikovanja oduzimana samo onim časnicima koji su osuđivani pred domaćim sudovima te činjenicom da su oni ta odlikovanja zaslužili za obranu Hrvatske od srpske agresije, a ne za ratni put u susjednoj Bosni i Hercegovini.
O njezinom stavu da ne oduzme odličja generalima osuđenima za ratne zločine, što bi podrazumijevalo i posthumno oduzimanje odlikovanja preminulom Slobodanu Praljku, te posljedicama takve odluke razgovarali smo s profesorom Josipom Kregarom s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
"To nije stvar njezina kaprica nego obveze"
Predsjednica Republike kaže da neće oduzeti odlikovanja osuđenim generalima. Kakva su njezina ovlaštenja i što kaže zakon o tome?
- Predsjednica ima ovlaštenje donijeti takvu odluku, a to ovlaštenje daje joj zakon. Isti zakon predviđa i da druga tijela mogu predložiti, odnosno "dati poticaj" kako tamo piše, za predsjedničinu odluku. Međutim, u skladu sa Zakonom o odlikovanjima, odluka je uvijek njezina. U dosadašnjoj praksi, u takvim su slučajevima bivši predsjednici Ivo Josipović i Stjepan Mesić oduzimali odlikovanja, pa čak i činove. Štoviše, postoje i odluke Upravnog suda kojima su potvrđene njihove odluke. Prema tome, u skladu sa zakonom, predsjednica ima ovlaštenje to učiniti.
Znači li to da ustrajavanjem na svojoj odluci ne bi poštivala zakon?
- Ona to ne mora učiniti automatikom. Međutim, ona obavlja najvišu političku dužnost i njezina je namjera i nadam se obveza da poštuje zakon u njegovu tekstu i smislu. A smisao zakona nije da joj dâ odluku o tome nego ovlaštenje da to donese. Odluka je zapravo utvrđena smislom cijelog postupka i članka zakona koji govori o kaznenim djelima i prekršajima kojima se dovodi u pitanje uvjerljivost obavljanja državne vlasti. U tom smislu, ona se ne bi smjela dvoumiti. Ta obveza nije obveza njezinog osobnog kaprica, njezine odluke, nego njezina vođenja računa o državnom interesu. Sama je jučer izjavila da se vodi razumom, a ne osjećajima. Pa ako se vodi razumom, onda se tu nema oko čega dvoumiti.
"Te presude se itekako tiču hrvatske države"
A što ako ona to ipak ne učini?
- Onda će se pojaviti osobe ili, kako se kaže u zakonu, nevladine udruge ili političke stranke koje će to tražiti od nje. A što će onda? Hoće li ih odbiti? I kakva bi to bila traljava oporba kada joj ne bi uputila takav zahtjev? Mislim da predsjednica nije posve svjesna sadržaja te zakonske odredbe.
Predsjednica tvrdi da se praksa oduzimanja odličja i činova primjenjivala samo na slučajeve kada su presude donošene na našim sudovima.
- Takvo nešto nismo ni imali sve do petnaest godina unatrag. Postoji i praksa oduzimanja odlikovanja i oduzimanja činova na koju bi se trebala osvrnuti. Ona tvrdi da se to odnosi na presude naših sudova. Ali, čekajte malo! Pa tu se radi o presudama koje se itekako tiču hrvatske države. Nama je zapravo s ovom presudom šestorici najteže palo to što je hrvatska državna politika osuđena za zločine. Uvijek do sada smo mogli reći da su to bili pojedinčani incidenti, ali ne i državna politika. Upravo u tom smislu treba djelovati i distancirati se od teze da država nije smišljeno činila te zločine.
"Šalje se poruka da svi moramo biti gluhi i slijepi"
Kakva bi se poruka poslala hrvatskim građanima i svijetu neoduzimanjem odličja osuđenim generalima?
- Time bi se dovela u pitanje vjerodostojnost hrvatske politike i države. Ako tvrdimo da je povijesna istina na našoj strani, onda ne smijemo zahtijevati tajnost dokumenata koji se toga tiču. Ako tvrdimo da smo u pravu, onda moramo i javnosti objasniti što tvrde drugi, odnosno na čemu sud temelji svoju odluku. A sud u Haagu, zaboga, nije temeljio odluku na svjedočenju Stjepana Mesića nego na transkriptima, zapovjedima i ostalome. Ipak, najgora poruka koja se šalje jest da svi moramo biti slijepi i gluhi na ono što vidimo i čujemo samo zbog toga što je naša službena politika da Hrvatske vojske tamo (u BiH, nap.a.) nije bilo. A ljudi koji su tamo bili su živi, njihove obitelji to znaju. Više od polovice hrvatskih građana zna što su činjenice i što je istina. Tražiti da budemo slijepi na to i da svjesno lažemo nije dobra politika i baca sumnju na vjerodostojnost hrvatske države.
Usporedimo li vrijeme od izricanja prvostupanjske presude generalima Gotovini, Čermaku i Markaču do odluke Žalbenog vijeća kojom su oslobođeni i vremena od izricanja presude šestorci do trenutka kada je potvrđeno da su krivi, čini se da su ovoga puta domaća javnost i politika čekali konačnu presudu prilično uvjereni da će ona biti oslobađajuća ili znatno ublažena. Je li takva atmosfera bila štetna?
- Moram priznati da sam i ja mislio kako će žalbena presuda uvažiti realnost da su ti ljudi već dugo u zatvoru i dati im perspektivu izlaska, što se nije dogodilo. No, ovdje se radi i o tome da je u javnosti stvorena atmosfera visokih očekivanja koja je bila iznimno štetna upravo za osuđene. Stvorena je atmosfera u kojoj se čak i volja gospodina Praljka slabo poštovala. On nije htio da se od njegove tragične i dramatične geste radi politička predstava. A upravo to se dogodilo i to zbog interesa marginalnih poltičkih skupina koje gube utjecaj u hrvatskoj politici i koje ovu situaciju zloupotrebljavaju i koriste za svoju promociju. To je žalosno.
