Ničim izazvan, predsjednik hrvatske Vlade, one iste koja vodi državu balansirajući na rubu propasti, odlučio je unaprijed obračunati se s onima koji bi mu mogli zamjeriti nabavku novih jurilica u doba kad se nikako ne može pokrpati ni proračun za ovu godinu, da se uopće ne priča o onome za 2013. godinu. Na njegovu žalost, ta je izjava bila sve samo ne primjerena odgovornom lideru. Naprotiv, takvo bahaćenje odavno nismo čuli, a većini onih koji krpaju kraj s krajem uzrokovala je niz ovećih živčanih slomova.
Pa ne kupujemo Mona Lisu
"Ne vidim zašto o takvim stvarima ministarstva ne bi sama odlučivala, kao da nabavljamo Fabergeovo jaje ili kupujemo Mona Lisu. Mislim to je nešto potpuno normalno i pripada u operativni trošak poslovanja. Druga je stvar zašto se od toga svojevremeno radila demagogija kao da se nabavlja neka luksuzna roba s jacuzzijima unutra. To je policiji, a sutra nekom drugom resoru potrebno za redovno poslovanje. Automobil se haba i troši i ovo je roba kao svaka druga", istaknuo je Milanović te podučio da se svakih četiri, pet ili šest godina vozni park treba mijenjati i da to treba "ukalkulirati u operativne troškove poslovanja, kao troškove za vodu i struju".
I tako je MUP dobio suglasnost za nabavku 64 nova automobila putem operativnog leasinga, a ministar je s javnošću podijelio i ključnu informaciju da su to vozila za "pratnju i podršku" štićenih osoba. MUP će 2013. na leasing potrošiti 3.640.000 kuna, dok će u 2014. i 2015. potrošiti po 6.240.000. I sad ide onaj zdravom razumu najuvredljiviji dio, kad nas ministar, kao i mnogi prije njega, pokušava uvjeriti da je jeftinije kupiti automobile ispod čekića nego održavati pet ili šest godina stare?!
Nesposobni od glave do pete
Poruka je to svima nama koji nismo u stanju ukalkulirati u operativne troškove, poput struje i vode, kupnju novog automobila svakih četiri, pet ili šest godina. I ne samo to, s plaćama koje ne stižu redovito ili uopće ne stižu, toliko smo nesposobni da ne uspijemo platiti ni vodu ni struju. A posebna vrsta naše nesposobnosti očituje se u činjenici da nismo u stanju dokazati da je održavanje automobila starog pet godina skuplje od leasinga za novi. Takvi nesposobni, naravno da nismo u stanju pronaći budale koje će to sve plaćati, šutjeti i trpjeti kao što su ih oni pronašli u nama.
Da ne smatra da smo kratke pameti, premijeru sigurno ne bi palo na kraj pameti da svega nekoliko dana nakon ove ekshibicije na sjednici Vlade, nastupi na javnoj televiziji s prilično katastrofičnim izjavama. Čuli smo tako već u nedjelju da je Hrvatska (poput Europe) u izvanrednom stanju. A izvanredno stanje zahtijeva odlučnu akciju, pa je Milanović, između redaka, najavio da kreće rezanje plaća u javnom i državnom sektoru, odnosno da, kako je to u rukavicama servirao, "ovakva potrošnja više nije moguća".
A to u prijevodu znači...
Što je premijer doista želio reći, saznali smo iz neslužbenih izvora već u ponedjeljak – od prosinca će Linić imati otvorene ruke i moći rezati kako hoće i kome hoće. Naravno, pod uvjetom da sami sindikati ne pristanu na smanjenja tijekom pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru, koji počinju ovih dana. Tek da imaju o čemu misliti, premijer je u TV-intervjuu pripomenuo da su njihova prava ostala netaknuta, dok su "neke države" onima koji rade za njih odrezale i do 25 posto primanja. U tom je kontekstu njegova najava da mu je dužnost sjesti s užim kabinetom i dogovoriti plan daljnjeg djelovanja zvučala prilično zastrašujuće. A onima koji su proživljavali serijske živčane slomove nakon dociranja da Vlada ne bi smjela odlučivati o tričarijama poput nabavke automobila, želudac se stegnuo u čvor.
I na kraju odgovor na pitanje kojem premijeru vjerovati – rasipniku ili katastrofičaru? I jednom i drugom. Ovisi samo odlučuje li o svojim ili našim potrebama.
