Nizom stvarno dobrih nastupa te činjenicom da od 18:30 do sitnih noćnih sati skoro da i nije bilo praznog hoda, treći dan INmusica u potpunosti je zasjenio prethodna dva i vratio nas u vrijeme ranih izdanja festivala kada je vidjeti sve što se isplati zaista djelovalo kao nemoguća misija.
Krenimo od početka – četiri godine nakon svog premijernog zagrebačkog nastupa na Velesajmu, ponovno nas je posjetila jedna od najvažnijih (i najboljih) američkih rock skupina, Jeff Tweedy i njegovi Wilco.
U međuvremenu, ovaj je bend iz Chicaga snimio tek jedan album, naglašeno eksperimentalni i za njihove standarde nešto slabiji „Star Wars“, što je bilo i više nego dovoljno da posumnjamo kako se Tweedy, po prvi puta u tridesetak godina karijere, našao u kreativnoj krizi. Sva strahovanja odagnali su već poslije dvije-tri pjesme, točnije prilikom izvedbe „I Am Trying To Break Your Heart“ koja se iz lijepe, folkom inspirirane laganice pretvarala u krautrock noisersko ludilo i „neoštećena“ vraćala natrag.
Tijekom njihovog nastupa stvarno se činilo da slušamo mali presjek američke rock povijesti, od sunčane psihodelije San Francisca šezdesetih, preko električnog folka i countryja Byrdsa i Dylana pa sve do R.E.M.-a, alternativne scene osamdesetih i college-rocka. Vrijedi spomenuti i kako je riječ o grupi skoro sasvim lišenoj imagea koja izgleda kao da je na pozornicu stigla direktno sa šaltera u banci ili nekog školskog predavanja.
Zagrebački Sleepyheads su, baš poput Chuija u ponedjeljak, pokazali da se i u ovim našim vukojebinama ponekad svira jednako uzbudljiva glazba kao vani te svojim neprestanim miješanjem utjecaja britanskog i američkog indieja sljedeće izvođače na INmusicu, razvikane The Kooks, učinili gotovo smiješnima. Dosad sam ih uživo gledao nekoliko puta i mogu reći kako je u pitanju iskusna, iznimno usvirana četvorka koja svakim koncertom dodatno dobiva na sigurnosti i snazi.
The Kooks su 2006. godine proglašavali velikim rivalima i glavnom konkurencijom Arctic Monkeysima, no zahvaljujući seriji razočaravajućih izdanja danas su mnogo bliže statusu isluženog, nikad do kraja dokazanog sastava u čiji izvanserijski talent vjeruju još samo najveći fanovi. „Ooh La“ i „Naive“ su i dalje simpatični primjerci mladenački naivnog, energičnog pop-rocka na tragu originalne „britanske invazije“, ali kada pokušaju biti glazbeno kompleksniji djeluju istinski tragikomično.
Yeasayer su, pak, još jedni u sad već prilično dugom nizu njujorških sastava posvećenih brisanju granica između plesne glazbe i indie-rocka, na način na koji su to učinili Talking Heads mitskim albumom „Remain In Light“. Čak i u trenucima kada su nalikovali Duran Duranu i sličnim hororima synth-popa, mora im se priznati da su izuzetno zabavni i sposobni rasplesati doslovno svakog u publici.
Plesa baš i nije bilo tijekom koncerta headlinerice, dugo i željno iščekivane PJ Harvey. Naime, iako u ovim krajevima svira prvi put, odlučila je veći dio seta posvetiti izvedbama pjesama s novog i daleko najslabijeg albuma „The Hope Six Demolition Project“. U pratnji virtuoznog i muzikološki nastrojenog benda, Polly Jean je uspjela „popraviti“ dosta toga, ponajprije singl „Community Of Hope“.
Takva hermetična glazba, bliska radovima duhovnog joj brata Nicka Cavea i Toma Waitsa, nije baš idealna završnica ovakvog festivala, no Harvey je, uz nemalu pomoć prezimenjaka Micka, nekadašnjeg člana Bad Seedsa, i Johna Parisha, okupljenima uspjela prirediti performans za pamćenje. Istini za volju, starije stvari „Down By The Water“ i „To Bring You My Love“ natjerale su nas da se nadamo da ćemo čim prije pogledati i neki njezin „best of“ nastup.
