Nakon punih 16 godina, na scenu se vratio prvi hrvatski hiphoper Renato Đošić – Renman. Uz ranije suradnike, poput Silvija Pasarića – Silvera, na novom je albumu „Krka ili krkaspi“ udružio snage i s producentskim tandemom Sound Impuls (Tomislav Skoko, Vlado Tkalec) te snimio daleko najbolje izdanje svoje karijere. Najavio ga je singl „Ja sam se rol s tim“ koji je svojim stihovima razbjesnio mnoge. Kako gleda na sve to, pročitajte u nastavku.
Reci mi nešto o samim počecima, kako si uopće otkrio hip-hop? U Jugoslaviji ranih osamdesetih baš i nije bilo prilike nabaviti, pa čak ni čuti hip-hop albume
Preko Slavena Balena. On je na Radiju Velika Gorica imao emisiju u kojoj je vrtio electro funk. Na to se i plesao breakdance, a sve to zapravo je preteča današnjeg breakbeata i mnogih stilova u houseu. Onda sam nabavio i prve kazete, a nekoliko godina kasnije smo Grga, današnji DJ Toxic, i ja napravili i prvi electro funk bend, Electro funk art. Iz toga smo došli na hip-hop. Bilo nas je jako malo, danas čitam gluposti o tome tko je kad šta radio i tko je bio prvi, smeta me to. Tada nas je bilo toliko malo da mi ne možeš reći da si ti tad brijao jer sam ja tad brijao i sigurno bih te znao.
Kako je izgledao tvoj prvi koncert?
Ja sam imao jedan jedini koncert u životu, i to je bilo u Splitu. Zaista je bilo nevjerojatno, ugostili su me kao gospodina. To se dogodilo tjedan dana nakon što je Ivana Banfić nastupala u Metropolisu, u vrijeme one pucnjave u toj diskoteci. Rekao sam im svoju cijenu i tražio ih lovu za avionsku kartu, oni su sve to platili, dočekali me na aerodromu i odveli u neku vilu u Solinu. Putovao sam avionom na nastup, stvarno nešto neviđeno. To je jedini koncert na kojem je sve bilo kao kod pravih hip-hop zvijezda.
Krajem osamdesetih, početkom devedesetih hip-hop je postajao sve jači, pogotovo u Zagrebu. No, kada je izbio rat čitava ta priča je mutirala u čudovište zvano dance, recimo ET se od „Miami Ladies“ pretvorio u „Ja ti priznajem“. Zašto je, po tvom mišljenju, došlo do svega toga?
Ti ljudi i su prije voljeli tu glazbu, nisu se oni prešaltali preko noći. Problem nije bio u ET-ju, već u B-kategoriji izvođača. „Ja ti priznajem“ je bio hit u Europi, ništa slabiji od 2 Unlimited. Čak i Kasandra, onaj spot s vampirima („Ja imam feeling“, op. a.), takve stvari su u to vrijeme radili i Pet Shop Boys, snimali spotove po Mokricama. Dosta se ulagalo u mjuzu.
Kada se hip-hop konačno probio u mainstream, kada su se pojavili Tram 11, TBF, Bolesna braća i sva ta ekipa, ti si se odjednom povukao. Zbog čega?
Radio sam na telki kao scenograf, imao sam super lovu. Otišao sam u Njemačku i kupio si auto, kužiš? U to vrijeme nije bilo menadžera koji bi ti pogurao karijeru, a meni se samom to nije dalo raditi. Mogao sam fino živjeti i nisam se zamarao s tim. Iako sam i dalje radio mjuzu, inače, na primjer, ne bi došlo do suradnje s Cortom u „Osjećaj me prati da sam fiju“.
Kako danas, s vremenskim odmakom, gledaš na tu scenu? Meni osobno je prilično malo tih albuma „preživjelo“, da još uvijek zvuče jednako dobro.
Ima tu fantastičnih momenata, stvarno sjajnih uradaka. Nitko nikog nije kopirao, svi su furali neke svoje stilove... doduše, fali im malo poštovanja, ali bit će valjda i toga.
Vratimo se novom albumu. Reci mi nešto o suradnji sa Sound Impulsom, kako je krenula čitava priča?
Imali smo zajedničkog prijatelja i preko njega smo se učestalo počeli družiti. Odlučili smo nešto probati, snimili jednu stvar, drugu, treću... i negdje nakon šeste sam shvatio da iz one druge produkcije (Silvio Pasarić, Milo Stavros) imam još pet i da je to skoro dosta za album. „Ja sam se rol s tim“ je nastala potpuno slučajno. Došao sam u studio, Skole je napravio „beat“ za Teenu Flow i čim sam ga čuo, rekao sam „nema šanse, ovo je moje“. Sve smo napravili u desetak minuta, bilo je zakon. Pisao sam tekst i umirao od smijeha.
Pjesma je odmah po izlasku podigla prašinu, jel te iznenadilo koliko je „hejterskih“ reakcija izazvala?
Ta pjesma ima jedno desetak čitanja, načina na koji je možeš objasniti i na koji nekome može smetati. Bilo da je to Ren u Hajdukovom dresu, priča o „đanerima“, Zagrebu... Mislim, ja sam pretrpio to kaj mi vrijeđaju staru i svašta govore, uopće nije bed, imamo 73.000 klikova na YouTubeu. A novinarki Dalmacija Newsa, koja se potpisuje I.B. moramo kupit parfem jer je i zakuhala frku tekstom „Evo kako Purgeri vide Dalmatince“. Spot je isto fantastičan i stvarno bih još jednom htio zahvaliti i Petrekoviću i Bitorajcu i Šalkoviću i Kikiju Beluhanu i Tomislavu Trženu, svima koji su radili na njemu. Ispao je točno kako sam htio.
Čini mi se da se, u zadnje vrijeme, na svakom hip-hop albumu koji izađe u Hrvatskoj pojavljuje pet-šest istih ljudi, bilo kao gosti ili kao glavni izvođači. Kod tebe je druga priča, mnogo je onih, poput gitarista Alena Kraljića ili Vjerana Plavčića iz Greaseballsa, koji se nikad nisu pojavljivali na hip-hop albumima.
Svi se poznajemo, i ja i Carla Belovari, i Pasarić, i Vlado i Skole... To su naprosto ljudi s kojima radim mjuzu. Ne mogu zvati nekog s kim sam eventualno frend na „fejsu“.
Ovaj album mi zvuči kao spoj starog i novog Renmana. Sa Sound Implusom si radio tvrđe, žešće stvari, dok one s Pasarićem i Stavrosom nastavljaju onu „Nemreš bolivit“ priču?
Istina, ali nemoj zaboravit da je pjesmu „Krka ili krkaspi“ radio Milo Stavros. Ne dijelim ih uopće, svi pokušavamo funkcionirati zajedno. Kada smo birali stvar za spot, Pasarić je rekao da je „Ja sam se rol s tim“ jedina koja može ići kao singl, a radili su je Skole i Vlado. Na albumu ima i jedan fenomen, nešto što dosad nitko nije napravio. „Ja sam se rol s tim“ ima isti „beat“ kao pjesma „Kae papci“. Toliko mi se sviđao da sam za njega napisao dva teksta. Isto vrijedi spomenuti pjesmu „Žaca“ koja počinje stihovima Satana Panonskog „sine postao si tata, rodila ti majka sina ali brata“.
Baš sam nedavno napisao na Fejsu, „Krka ili krkaspi“ s pravom tjera strah u kosti! Znaš, smeta me što su svi hrvatski reperi jedni drugima „peace“. Ma koji mrtvi „peace“? Od mira nema prosperiteta, treba kuhat' frku! Peace? No peace!!!
