Katastrofalni potres u Sisačko – moslavačkoj županiji otkrio nam je mnoge nedostatke koje kao društvo još imamo. Nismo suviše spremni za ovakve krize. Reći će neki, nisi nikada spreman. Kao jedinka možda i ne, no država i sistem moraju biti. No nije to, iako je važno, tema ovih mojih razmišljanja. Kad sam zadnjeg dana te prošle, za cijeli planet lude i loše godine pošao na potresom opustošena područja izvještavati za RTL Danas, već sam tada načuo da su se urušile neke kuće izgrađene u poslijeratnoj obnovi prije dvadesetak godina. Uz njih, još će se neke morati rušiti jer su konstrukcijski popustile. Tada se nisam imao vremena time baviti jer bilo je puno tema koje su bile od iznimne važnosti za ljude pogođenih područja. Pronalazili smo ljude, pretežito starce, u praznim zaseocima, javljali informacije Crvenom križu. Izvještavali o nevoljama ljudi koji su provodili noći pod vedrim nebom na temperaturama oko nule.
Prije par dana ozbiljno sam se primio te teme i počeo istraživati. Pronašao sam nekoliko takvih kuća. Među ostalim sam doznao da samo jedan među ljudima kojima su kuće uništene potresom, a obnavljane su projektom poslijeratne obnove, ima građevinsku dokumentaciju kuće u kojoj živi već dva desetljeća ili koju godinu više. Nevjerojatno da je i da je jedan od vlasnika danas veoma oštećene kuće uporabnu dozvolu dobio tek u prosincu 2017. Doslovno dvadeset godina nakon useljenja.
Isti taj čovjek ustupio mi je projekt kako bih s timom stručnjaka temeljito obavio istragu o tome je li njegova kuća, građena od temelja našim novcem u poslijeratnoj obnovi, izgrađena prema zakonu i projektnoj dokumentaciji. Utvrdit ćemo i je li projektna dokumentacija napravljena prema zakonu i jesu li svi izračuni valjani. Prije svega onaj dio koji se odnosi protupotresnu gradnju.
Radili da se ljudi što prije usele
Užasnula me je izjava jednog uglednog arhitekta starije generacije koji je sudjelovao u obnovi i rekao mi; Pa mi smo gradili prema pravilima Ministarstva obnove i nismo radili tako da ta kuća izdrži tamo neki potres 2021., već da se ljudi što prije usele i dobiju krov nad glavom. I dobili su ga. Neke od njih skoro je prije nekoliko dana taj krov doslovno došao glave. Jesu li projektni izračuni netočni, odnosno je li se pogriješilo i krivo izračunalo onaj dio projekta koji se odnosi na izdržljivost konstrukcije kuća? Je li tu sve bilo u redu, a građevinska tvrtka gradila je po svom? Je li možda to rađeno u dosluhu s inženjerima koji su radili nadzor građenja? Je li to plan za koji su odgovorni ministri, predsjednici vlada? Jesu li oni odlučili napraviti takav plan obnove, laički, drži vodu dok majstori ne odu? Sve su to pitanja koja traže odgovore. I morali bi ih svi dobiti.
Istraga je promptno pokrenuta. Premijer je odlučan i kaže da se to jednostavno može istražiti. I složio bih se s njim. Kao što smatram da će se brzo i nedvojbeno moći utvrditi tko je što muljao, ako je muljao, i zašto je do ove katastrofe došlo. I što onda? Za sva kaznena djela iz toga doba nastupila je apsolutna zastara. Može ih se podvući kroz Zakon o nezastarijevanju kaznenih dijela ratnog profiterstva. Šef novoosnovanog Visokog kaznenog suda i čovjek koji je donio prvu takvu presudu i to protiv kapitalca Sanadera, Ivan Turudić, misli da će teško biti bilo kome bilo što dokazati. I složio bih se s njim. Posebno nakon odluke Ustavnog suda koji mu je tu presudu srušio. Iako Zakon postoji već skoro desetljeće, malo smo toga sudili i presudili. Zbog sulude odluke Ustavnog suda i paradoksa našeg zakonodavstva. No to je opet druga tema pa je neću započinjati.
Vratimo se obnovi. Čak i da doznamo tko su krivci, imamo velik problem. Protekom godina, mnogi koji su tada potpisivali, bilo da su bili odgovorne osobe u tvrtkama ili vladini dužnosnici, danas nisu više među nama. Najveći dio tvrtki koje su radile poslove obnove, čak i velikih imena poput Viadukta, danas više nema. Najviše se gradilo za Matešine Vlade. Jure Radić, tadašnji ministar Obnove i razvitka, preminuo je. Puno tvrtki i njihovih vlasnika također više nema. Dakako, ima i nekih koji su nakon toga gradili hotele. Ne za druge investitore, već vlastitim novcem. Luksuzne vile i resorte na Jadranu. Graditelje iz devedesetih za našu televiziju komentirala je Melita Bestvina, predsjednica Hrvatskog društva sudskih vještaka i procjenitelja. Kazala je kako je nebrojeno puta govorila da ju je strah ako se dogodi potres. I nastavila da ćemo onda tek tada vidjeti kako su bili savjesni oni novi graditelji koji su niknuli kao gljive poslije kiše nakon 1991. I slažem se s njom da su se obistinile te njezine najcrnje slutnje.
Hoće li biti pravde?
Na kraju svega će povjerenstva, istražni organi i svi uključeni u pokrenute izvide vjerojatno utvrditi određene nepravilnosti. Onda će se pokrenuti neke istrage koje će trajati. Nakon toga će doći višegodišnji sudski procesi. Danas je od obnove prošlo dvadesetak godina. Do završetka ovoga o čemu sam pisao proći će još desetak. Većina protagonista napustit će ovaj svijet. Oni preostali bit će u poznim godinama. Onda se postavlja pitanje je na taj način uopće zadovoljena pravda? Jer daleko je to od definicije prvog članka Zakon o sudovima u kojem stoji da je zagarantirano suđenje u razumnom roku. Daleko nerazumno. Ono što je neminovno da ćemo i ovu obnovu platiti mi, građani, svojim novcem. Na ono što bi svakako trebalo pripaziti jest kako će se ta obnova raditi da ne ponovimo iste skupe greške.
Ali ako ćemo imati uopće graditi za koga. Zadnji put kuće su obnavljali četrdesetogodišnjaci, puni zanosa nakon oslobođenja i povratka. Danas su to tužni sedamdesetogodišnjaci, izrađeni od života i bez snage za novi početak. Mladi su već gotovo svi otišli. Otjeralo ih je puno toga na što smo svi imamo utjecaja. Ali nismo položili taj ispit. Ostale će sada ostale otjerati nešto na što nismo i ne možemo utjecati.
