Prvotno sam imao namjeru komentar započeti psovkom. Nešto tipa "policajci, j***m vam m****!" ili slično tome. No mislim da moja ogorčenost, kolika god bila, ipak nije opravdanje da sve policajce ove države strpam u isti koš. Zbog toga pitanje iz naslova prvenstveno ide samo dijelu policijskih službenika, a neizravno i njihovim kolegama, a posebno njihovim nadređenima i njihovim nadređenima. Dakle – policajci, zašto pijete i zašto ste pijani na poslu? Nije li vas sram? Kakvo opravdanje imate da budete pijani na poslu?
Pijani na poslu
Krajem prošle godine, 28. prosinca, u prometnoj nesreći smrtno su stradala dvojica policajaca. Priopćenje Ministarstva unutarnjih poslova, objavljeno krajem prošlog tjedna, otkrilo je da su dvojica policajaca, vraćajući se u sjedište kako bi završili smjenu, imali 2,91 odnosno 1,83 promila alkohola u krvi. Dakle, oni čak nisu bili niti samo pripiti. Oni su bili trešteni pijani. Na poslu.
Iako znam da će se većina čitatelja nasmijati meni i mojoj naivnosti, ja već nekoliko dana ne mogu shvatiti kako se policijski službenik može tako zapiti za vrijeme obavljanja službe? Dok je na poslu? Ne mogu čak niti zamisliti neko radno mjesto, uključujući degustatore alkoholnih pića u tvornicama, gdje bi takvo opijanje moglo biti očekivano, opravdano, razumljivo. A kamoli da to bude radno mjesto na kojem imate slobodan pristup oružju, lisicama, policijskoj znački i ovlastima koje vam omogućavaju puno više toga nego što to može bilo koji drugi građanin.
Cuclaju pivo ili se njišu uz gemišt
I ne. Ovoga puta mi uopće ne pada na pamet postavljati pitanja njihovim nadređenima, šefu policije ili ministru unutarnjih poslova da kako to mogu dozvoliti ili kakvu to policiju vode kad im se policajci opijaju za vrijeme posla. Nemam nikakve namjere pitati zašto se ne kažnjavaju policajci koji piju i koji su pijani tijekom službe. Niti imam želju povlačiti pitanje zašto se te ljude plaća novcem građana da sjede u krčmi i piju.
Želim pitati baš one pojedince koji to rade. Dakle, one na čije automobile nailazite parkirane uz razne restorane i birtije usput. One koje susrećete za šankovima, s nonšalantno odloženim šapkama, dok cuclaju pivo ili se njišu uz gemišt. Vaše prijatelje, susjede, poznanike koje potapšate po leđima s razumijevanjem jer, eto, oni su samo ljudi i zašto si ne bi i oni malo prikratili radno vrijeme. Da, baš te kojima i vi platite cugu. I vi, i ja, i oni, svi mi znamo da ih ne nedostaje. Njih želim pitati – zašto? Kako si možete dozvoliti da se idete napiti dok ste na poslu? Nije li vas, ako ništa drugo, sram? Neće li vas biti sram ako se, nedajbože, nešto dogodi, a vi nećete biti u stanju reagirati?
Gdje je osjećaj odgovornosti?
Ne mogu razumjeti da jedan policijski službenik može imati tako malo osjećaja odgovornosti da se ode napiti u krčmu dok je na poslu. Cijelo vrijeme u glavi mi se mota misao što bi se dogodilo da su tu dvojicu, ili neke njihove jednako nacvrcane kolege, u jednom trenutku kontaktirali motorolom i kazali im da je u susjednom selu neki, možda jednako pijani, idiot izvadio lovačku pušku i prijeti nekoj djeci na cesti? Što bi bilo kad bi se otkrilo da, tek nekoliko kuća niže, neka budala pokušava silovati neku curicu? Ili da se neki razočarani ljubavnik na obližnjim svatovima pojavio s bombom? Što bi ti ljudi – osobe od kojih očekujemo da štite slabije i koje su, navodno, odabirom zanimanja iskazale želju da zaštite slabije i sve nas ostale u ovom društvu – učinili? Što bi oni uopće mogli učiniti tako pijani? Izaći van iz birtije, zateturati i srušiti se pokraj službenog automobila na kojem se oholo kočoperi "sigurnost i povjerenje"? Eventualno izvaditi taj pištolj i pripucati nekud u mrak? Slučajno raniti kolegu? Prolaznika? Ne mogu nikako zamisliti kako bi tako neki pijani policajac uspio zaštititi ikoga.
Kako da vas cijenimo?
I kako onda nakon ovakvih vijesti, dragi policajci, očekujete da vas cijenimo? Da vas smatramo prijateljima? Da vas smatramo nekim tko nas štiti? Da vas ne psujemo svugdje gdje vas vidimo? Kako očekujete da vam s voljom pomognemo, da surađujemo s vama ako niste u stanju iz svojih redova odstraniti one koji nisu u stanju čak niti ostati trijezni, a kamoli pomoći nekome u nevolji? Još jednom ću ponoviti, znam da među vama ima ljudi koji časno obavljaju svoj posao i koji će pohitati u pomoć svakome tko to treba. Ali uznemiruje me činjenica da i vi i ja znamo da vas ima sasvim dovoljno koji svoje radno vrijeme provodite po gostionicama. I ne, nemam iluziju da će vas vaši nadređeni natjerati da to više ne radite. Ako nisu dosad, neće niti ubuduće.
Molba za kraj
Zato za one među vama kojima je šank srastao s laktom, imam samo jednu slabašnu nadu i molbu. Ako već niste u stanju biti toliko odgovorni da se ostavite čašice za vrijeme službe, a za vaše dobro bi bilo da je se ostavite zauvijek, onda barem imajte toliko odgovornosti prema sebi i građanima ove države, koje, navodno, štitite, da odložite tu značku i potražite neki drugi posao. Jer takvi – trešteni pijani u plavim uniformama – niste nikome na korist. Upravo suprotno.
