Predsjednik udruge poreznih obveznika Lipa i poduzetnik Davor Huić objavio je na Facebooku komentar u kojemu se osvrnuo na sindikate državnih i javnih službi koji su, prema njegovu mišljenju, u svojoj borbi potpuno beskrupulozni i redovito imaju maksimalne zahtjeve.
"Idemo u par crta sažeti glavni problem sa sindikatima drźavnih i javnih službi. Pisao sam i govorio o tome par puta, ali evo da opet na jednom mjestu to nekako skupimo.
1) Najvažnije za shvatiti je da su sindikati samo interesne skupine, silno dobro organizirane, bogate i moćne udruge koje okupljaju ljude neke djelatnosti s ciljem da maksimiziraju svoje interese, uglavnom postignu više plaće. Sindikati nemaju nikakvu drugu misiju niti cilj, nemaju nikakve ambicije sudjelovati u društvenim promjenama, reformama sustava, poboljšanju stanja u njihovom sketoru, ili misliti o tome kako unaprijediti djelatnost kojom se bave.
Na čelu su dobro plaćeni lobisti
2) Na čelu tih interesnih skupina su dobro plaćeni lobisti, čiji je posao izvući maksimum za svoje članove, u mučnim sezonskim natezanjima s vladom, koji se ponekad zovu "pregovori".
3) Ciljevi sindikalne borbe (pričamo o sindikatima javnih službi) direktno su suprotni interesima poreznih obveznika - ovi žele više plaće za što manje rada (što nužno dovodi do povećanja poreza), a ovi drugi žele što bolju javnu uslugu za što manje novaca (dakle, niže poreze). Ne možeš imati dvije stvari koje bi bile očiglednije suprotstavljene jedna drugoj. Svaki uspjeh sindikata znači manje novaca u džepu svakoga od nas.
4) Pa ipak, ta elementarna činjenica nekako stalno promiče velikoj većini medija u Hrvatskoj pa sindikalnu borbu portretiraju kao "borbu za prava radnika", što ne može biti dalje od istine - borba sindikata javnih službi uperena je PROTIV interesa svih drugih radnika u RH, dakle velike većine od 1,5 milijuna ljudi koji rade.
Kraljevski tretman u medijima
5) Sindikalni čelnici, dakle plaćeni lobisti interesnih skupina, imaju neograničen pristup medijima, njihove se izjave prenose bez preispitivanja ili kritičkog odmaka. Niti jedna druga interesna skupina nema takav kraljevski tretman u medijima. Sve druge skupine gledamo kao na – pa, interesne skupine koje pokušavaju nametnuti svoje interese, jedino za sindikate mislimo i vjerujemo da su anđeoske figure kojima je na duši samo dobrobit hrvatskih građana. Ništa nije dalje od toga.
6) U toj svojoj borbi, sindikati su potpuno beskrupulozni. Osim što redovito izlaze s maksimalnim zahtjevima, uz potpuni nedostatak razumijevanje (pa i empatije) za druge, služe se manipulacijama i demagogijom. Standardna je praksa da iznose brojke koje nisu - da se blago izrazim - u potpunoj korespondenciji s činjenicama. Biraju čudne presjeke, uspoređuju neusporedivo, dodaju i oduzimaju dodatke prema potrebi i tako dalje, pokušavajući nas sve zapetljati u šumu brojki u kojoj se nitko neće snaći (u čemu često i uspijevaju). Njihove tvrdnje se NIKADA ne skrutiniziraju kao bilo čija druga izjava, tvrdnja ili brojka u javnom prostoru.
Specijalni rat protiv građana
7) Sindikatima nije dovoljno da se samo bore za svoje interese, nego imaju osjećaj da moraju djelovati i 'šire', usmjeravajući društvo u jednom smjeru povećane etatizacije, usporavajući našu tranziciju, boreći se protiv reformi a za status quo što u konačnici smanjuje naš potencijal rasta i standard građana. Sindikati javnih službi, drugim riječima, vode specijalni rat protiv hrvatskih građana. Evo par primjera kako to rade:
- sindikalni čelnici UVIJEK su za više poreze. Ribić je 2009 godine osmislio i predložio 'harač' (dodatni porez na dohodak), i dizanje PDV-a s 22 na 23 posto. Ta je sramotna epizoda uvelike zaboravljena. Hrvatska je danas (zahvaljujući i Ribiću) zemlja s jednim od najviših poreznih opterećenja obzirom na stupanj razvoja, u Europskoj uniji, pa ipak oni bi i dalje dizali poreze.
- sindikalni čelnici su UVIJEK za veću državnu potrošnju, a protiv svake 'štednje', gdje se pod štednjom misli bilo kakva iole racionalna fiskalna politika (uravnoteženi proračun). Tu se često oslanjaju na mitove (koje su ekonomisti debunkirali više puta) o tome kako se dizanjem plaća javnog sektora tobože potiče ekonomija. Postoje empirijski radovi koji pokazuju da je multiplikator na plaće negativan, pa ipak to ne sprječava naše 'stručnjake' da to uporno ponavljaju. Ribić je zapravo potpuni ekonomski diletant i neznalica, ali ipak je svaki dan na televiziji i svaki dan svojim priprostim ekonomskim teorijama truje napaćeni hrvatski narod.
- sindikati su UVIJEK za novu regulativu koja bi ograničila slobode 'zlim poduzetnicima', ne vidjevši da to sprječava otvaranje radnih mjesta i u konačnici šteti upravo – radnicima.
- sindikati se tipično protive racionalnom rješavanju gubitaša, a svojevremeno su osnivali "stožere za obranu" neobranjivih radnih mjesta. Rezultat toga su milijarde izgubljene u Uljaniku, Petrokemiji, Borovu i tako dalje. Protive se privatizaciji čak i kad je jasno da bi to bilo jedino rješenje da se zaštite radna mjesta i nastavi proizvodnja.
- protive se bilo kakvoj promjeni zakona o radu, koji je prema WEF-u jedan od najrigidnijih na svijetu, pa smo prema tom kriteriju (ne samo tom) iznad 100-tog mjesta na svijetu.
- protive se bilo kakvim pokušajima reformi javnih sustava, protive se uvođenju nagrađivanja prema radu, srušili su outsourcing (jedan pokušaj kontrole troškova i povećanja efikasnosti javnog sektora), i monetizaciju autocesta (kako bi zaštitili 1000 radnih mjesta koja će prije ili kasnije morati ići)
- protive se uglavnom SVIM reformama. Nije da su naše vlade nešto jako reformske, ali kad ti ljudi once in a blue moon ipak odluče nešto suvislo napraviti, šanse su ogromne da će ih sindikati javnih službi zaustaviti.
'Snaga veta'
8) Ukratko sindikati javnih službi imaju ogromnu moć, ono što se zove 'snaga veta' (veto power), koju su nebrojeno puta do sada i koristili (gore sam nabrojao nekoliko slučajeva). Oni na taj način, iako nisu izabrani, iako im nitko nije dao taj mandat, oblikuju Hrvatsku na svoju sliku i priliku. Ta se iznimna moć očituje i u tome kako dominiraju GSV-om, gdje su se nametnuli kao jedini partner vladi u socijalnom trijalogu, bez obzira što čine manje od jedne trećine radne snage, i što je time javni sektor dvostruko predstavljen u tom tijelu u odnosu na privatni (kroz vladu i kroz sindikate).
9) Osim što opstruiraju bilo kakve reforme i protive se racionalnim politikama, njihov javni nastup opterećen je pogubnim neznanjem i ideologijom naslijeđenom iz prošlog sustava - iz socijalizma. To su priče o "sukobu rada i kapitala", eksploataciji radnika, otvoreno neprijateljstvo prema poduzetništvu, prezir prema tržišnim rješenjima, zazivanje države gdje treba i ne treba, zgražanje nad "jagmom za profitom", priče o ekstraprofitu, te kontinuirani napadi na neki imaginarni "neoliberalni kapitalizam" (ej, u Hrvatskoj u kojoj država kontrolira dvije trećine ekonomije), od kojeg se moramo obraniti pod svaku cijenu.
Neprihvatljiv stil komunikacije
10) Na kraju – njihov stil komunikacije je potpuno neprihvatljiv za jedno demokratsko društvo. Tu osobito mislim na Ribića. Ta bahatost, taj bezobrazluk, ta nadmenost, to prekidanje protivnika, napadi ad hominem i vrijeđanja, to baratanje izmišljenim brojkama, to vrijeđanje inteligencije gledatelja glupavim ekonomskim pseudo-teorijama i petparačkim marksizmom.
11) Sve je to potpuno neizdrživo", zaključuje Huić.
