Iza nje su preplivani kilometri, gotovo devedeset medalja i priznanja s raznih natjecanja, ali i inspirativna životna priča koja još traje. Marcela je plivačica s invaliditetom koja ne poznaje granice.
"Invaliditet me zapravo nije sprečavao da radim ono što volim, on mi je bio plus, jedan veliki plus u životu, koliko god to smiješno zvučalo, zato što mi je omogućio da se bavim onim što volim", rekla je Marcela Mikulčić.
Ima 22 godine, seniorska je reprezentativka i članica plivačkog kluba za osobe s invaliditetom Natator.
"Moji najveći sportski uspjesi su sedmo mjesto na Mediteranskim igrama i tri zlatne medalje s europskih igara mladih koje su bile u Brnu 2012", prisjeća se.
Kaže, nikada nije skrivala svoju kraću ruku i nikada nije smatrala da je to nešto čega bi se trebala sramiti.
"Meni je jako drago kad netko dođe do mene, roditelj ili dijete pa me pitaju zašto ti imaš tako malu ruku, vidim da se onda interesira, da vidi nešto što svaki dan ne viđa, da mu je stalo da me upozna, da sam sebi širi vidike. Tako da puno mi je draže kad netko dođe i pita me, nego da, što sam mnogo puta doživjela, roditelji djeci s rukom pokrivaju oči kada vide osobu s invaliditetom", ispričala je.
A takva iskustva bole, iako se s njima naučila nositi. Čvrsti stav i sigurnost u sebe može zahvaliti odgoju, ali i sportu.
"Meni je prije svega bilo jako važno da ona pliva zbog svog zdravlja, radi održavanja dužine podlaktice, ali i zbog toga da stekne samopouzdanje", rekla je Marcelina majka Nicol-Ivonn Mikulčić.
"Ona je apsolutno sigurna u sebe, jedna sigurna djevojka koja nema apsolutno nikakvih problema sa svojim invaliditetom, ali mislim da je to najviše dobila kroz sport i odgoj", dodaje.
Marcela se sa svojim tjelesnim nedostatkom rodila, pa, kako sama u šali kaže, ni ne zna kako je to imati zdravu ruku. U skladu s tim se i ponaša.
"Mogu zapravo sve raditi, ne mogu svirati flautu, klavir ili tako nešto, ali nikada me to nije ni zanimalo, zapravo mislim da me nije sprečavalo u ničem, uvijek sam našla neki način da napravim što moram, zavežem tenisicu s jednom rukom i tako neke stvari", kaže hrabra Marcela.
Koliko je borbena, najbolje zna njezin trener.
"I da nemaju invaliditet možda se ne bi bavili plivanjem, svi oni bi se bavili nekim sportom, to je sigurno. Imaju druženje, kvalitetan društveni život, socijalizirani su", zadovoljno je ustvrdio Ferdinand Major, trener plivačkog kluva Natator.
Marcela i volontira, a do sada je to činila u centru za odgoj i osiguranje, te u Udruzi Down Zagreb. Što se plivanja tiče, voljela bi nastupiti na nadolazećem Svjetskom prvenstvu, no njezini su životni ciljevi mnogo viši.
"Moj cilj u životu je da potaknem mlade i roditelje od neke djece, da uključe svoju djecu u sport, da se ne srame svoje djece koja imaju tjelesnih oštećenja."
Marceline su riječi prava motivacija. Želimo svakome od nas malo njezine mudrosti i osvještenosti.
