Premijer Andrej Plenković je bio više uvrijeđen nego zabrinut u trenutku kada je nevoljko obrazlagao ono što je već ranije neslužbeno pušteno iz Banskih dvora: Milan Kujundžić više nije ministar zdravstva. Nije ni spomenuo stanje u zdravstvu, više je cinično razmatrao kako mu "medijske afere" drmaju ministre. Kao i obično, bio je okrenut svijetu i Europi, a ne vlastitom dvorištu. Od svega u zdravstvu brine ga samo što se Milan Kujundžić više bavio svojim aferama nego – koronavirusom, jer Hrvatska, kao predsjedajuća u Vijeću EU-a, ima "obveza oko zaustavljanja širenja koronavirusa".
Poruka je jednostavna. Milan Kujundžić se samo ima maknuti s javne scene. Premijera ne zanima stanje u hrvatskom zdravstvu, ne zanima ima li dovoljno ginekologa u Zadru, može li još neko dijete stradati u Metkoviću ili bilo gdje drugdje u Hrvatskoj jer hitne službe ne mogu raditi kako treba, rade li dovoljno liječnici od 8 do 16 u javnom sektoru ili su tada već u svojim privatnim klinikama ili kako riješiti taj hrvatski gordijski čvor kombiniranja službe u javnom sektoru i privatnoj praksi. Eventualno ga zanima kome će se obratiti stranci kada će imati sastanke na temu koronavirusa.
Milan Kujundžić se naprosto miče s ministarske razine u zavjetrinu Sabora, možda će se nastaviti rasvjetljavati misterij njegove impresivne imovine i načina na koji je spajao političke funkcije i politički utjecaj i posao liječnika, vrhunskog gastroenterologa u bolnici i privatnoj poliklinici, a možda i sve padne u zaborav, kao mnogo puta do sada. No, vidjeli smo: premijera Plenkovića to uopće ne zanima. Samo neka se makne. Ne zanima Plenkovića ni ono što je Kujundžić, jednako kao i Goran Marić, posijao kao sjeme sumnje: govorio je o prijetnjama, o lobijima kojima navodno smeta i najavio da će o tome govoriti "nadležnim tijelima".
Neprobojna mreža interesnih skupina doista hara zdravstvom
Naravno, ako je i bio izvrgnut nekakvim pritiscima, Kujundžić je to trebao objaviti i problematizirati odmah. Ovako je, vrlo izgledno, i on igrao igru tko zna s kime, pa sada, kad je sve otišlo k vragu, želi okriviti nekoga tko mu se čini "najsumnjiviji". No, ipak, u želji da se obrani, u trenucima pada, Kujundžić je ukazao na jedan od najtežih problema hrvatskog zdravstva, na mrežu "interesnih skupina", na taj blokator koji se gomila i grana sada već desetljećima i zapravo zamagljuje javni interes, u ovom slučaju – interes pacijenata. Ali i pokazao da on taj problem niti je htio niti je mogao raspetljati. Jer je i on bio dio igre.
Hrvatsko zdravstvo i ne postoji drugačije nego kroz lobije: zna se koji će kliničko-bolnički centri ići naprijed u slučaju "pobjede" određenog kandidata, na gradskoj ili državnoj razini, koji će se uređaji kupovati, a koji ne, kojih će se lijekova kojih dobavljača kupovati malo više, a kojih malo manje. Uvijek kad se u javnosti krene raspredati zašto se toliko mnogo doktora, vrhunskih liječnika, neurologa, kirurga, gastroenterologa itd. gura u politiku, odgovor je zapravo jednostavan: to je iznimno bogat resor, tu se vrte milijuni eura i kuna, farmaceutski divovi i proizvođači opreme i cijeli taj kotač vrti se ovako ili onako uz pomoć ruke ministra.
O ministru ovisi hoće li se kontrolirati koliko i kako rade liječnici, hoće li moći imati uz ordinacije u bolnici i privatnu praksu, poliklinike, hoće li biti vraćen dug za prekovremene ili nabavljeni uređaji koji koštaju milijune eura od ovog ili onog dobavljača. O njegovoj milosti ovisi i odluka hoće li se povezati sve liste čekanja ili će se i dalje vrtjeti priča o tome da će netko dobiti pretragu za godinu i pol ili za mjesec dana. Gotovo je neugodno bilo gledati ministra Kujundžića kako ponosno naglašava da su on i njegova supruga zajedno "već godinama" zarađivali 40 tisuća kuna mjesečno, pa, eto, što je tu čudno…oni vole raditi, pa i zarađuju, pa imaju.
Nevjerojatna lakoća kombiniranja javne službe i privatnog biznisa
Da, doista tu ima svačega. Imovinska kartica Milana Kujundžića je svojevrsno putovanje kroz noviju hrvatsku povijest, hrvatsko zdravstvo i poduzetništvo u nekoliko slika: dvoje medicinara, oboje specijalisti (supruga pedijatrica), ali razgranati u svim smjerovima, od građevinskog biznisa do bolnica i privatne poliklinike. Uvijek se drži siguran posao u državnom sektoru, Kujundžić se prije svega drži KBC-a Dubrava, predaje i na fakultetima, a supruga nakon propalog biznisa u građevini, otvara privatnu polikliniku, TIM, u kojoj je radio i suprug Kujundžić, a onda ipak radije nastavlja karijeru u sigurnosti Poliklinike Croatia zdravstvenog osiguranja kao ravnateljica.
Kada Kujundžić govori o interesnim skupinama u hrvatskom zdravstvu, naravno da je u pravu. Ali ne može mu se vjerovati kad kaže da on nije pripadnik niti jedne. I još dodaje teatralno: "Kad nisi dio niti jedne interesne skupine, onda si – ničiji." Da je bio ničiji, da je bio iznad svega toga, da je mogao biti nezavisan, onda bi pokušao razmrsiti to monstruozno klupko u hrvatskom zdravstvu. Ali naprosto nije. I on je bio dio jedne ekipe, i ta je ekipa - sada izgubila. S Kujundžićem ili bez, hrvatsko zdravstvo ostaje jednako loše, jednako nedostupno svim građanima, ovisno o entuzijastima.
Da je Andreju Plenkoviću bilo stalo do stanju zdravstvu niti ne bi izabrao Milana Kujundžića. Ili bi ga smijenio već nakon prvih znakova potpunog kolapsa sustava. Ovako nam ostaje samo nagađanje hoće li Plenković izabrati novog ministra iz Kujundžićeva tabora ili nekog drugog. Do parlamentarnih izbora Plenković sigurno ne želi nikog tko bi se primio ozbiljnog reformiranja. Ali, ima li on uopće takvog na vidiku? I želi li uopće Andrej Plenković dirnuti u moćnu nakupinu hrvatskih doktora-političara koji prije svega žele upravljati enormnim novcem koji se slijeva u zdravstvo?
Za hrvatsko zdravstvo bilo bi, zapravo, najbolje da se umjesto ministra izabere stečajni upravitelj, ekonomist, s dobrim poznavanjem zdravstvenog sustava, uz obveznog savjetnika za prava pacijenata.
