"Do dana današnjeg nisam uspio vizualizirati onu staru 'čudi se k'o pura dreku'', stoji u komentaru na jednom internetskom forumu na temu iznenađenih razmjerima korupcije u Hrvatskoj.
Uloga peradarskog kapitalca u ovoj metafori namijenjena je istoj onoj neustrašivoj ženi koja je preuzela kormilo države iz kandžica našeg pijetla s dušom slavuja, odbjeglog premijera Sanadera. Ovim putem ga pozdravljamo i poručujemo mu kako bi bilo super da zapjeva prije nego završi iza rešetaka i postane jedan od onih kanarinaca na koje se paunovi borbe protiv korupcije ne osvrću zato što im je lako odbaciti iskaz uhićenika kao – nevjerodostojan. Vojković već preventivno daje ekskluzivne intervjue na sve strane, pa što ne bi i Sanader?
Sjetimo se samo kanarinca Hrvoja Petrača i slobode pauna Mladena Bajića u pogledu izbora što je u njegovoj pjesmi istinito, a što nije. Dok je naš kokot Sanader bio jedini popularan, muževan, glasan i neuškopljen u kokošinjcu zvanom Banski dvori, kanarinac Petrač pisao je svom prijatelju Ivi Pukaniću. Svašta je negativno intoniranog napisao o tom krasnom pijetlu, no kako se u čovjekovoj svijesti najbolje primaju blještave stvarčice koje luksuz znače (primijetio Bajić u "aferi dragulji"), spomenimo samo Sanaderove satove.
O kredibilitetu
Državno odvjetništvo i njihov Mladen "ostat ću doživotno u DORH-u" Bajić protumačili su Petračevu uznemirenost činjenicom da nam premijer prima skupocjene poklone od zidara u odličnom poslovnom odnosu s državom – kao osvetoljubive laži utamničenog kriminalca, iako je naš premijer od tada bjesomučno navlačio rukave preko svojih zapešća kad god bi ugledao blic fotoaparata. Njima, naime, godinama koje su prethodile Petračevom pisamcu, nije umaknuo premijerov asesoar, pa je ostalo zabilježeno da Petrač bar ovaj put nije izmislio baš cijelu priču: premijer je zaista kolekcionar Cartiera, Rolexa, Blancpaina i Rogera Dubuisa kojih u imovinskoj kartici – nema.
Nije prošlo puno, evo ti Petrača na sudu, svjedoči protiv Vladimira Zagorca, na kojeg se iz nekog razloga napenalio Stjepan Mesić (Onaj Koji Je Obećao Progon Ratnih Profitera). Kredibilitet mu je neupitan, kao i plastične kutijice u kojima su "sto posto" bili dragulji. Petrač je na svoje oči vidio da su u tim kutijama bili dragulji. "Sada nisu tute, ne vidite ih, ali oni su sto posto bili tamo." Kao Gospa u Međugorju. I tako, Državno odvjetništvo se zahvali svom cijenjenom svjedoku Petraču i jedini ratni profiter ikad osuđen u Hrvatskoj završi iza rešetaka s moralnom satisfakcijom u obrazloženju presude u kojoj inače inteligentan sudac Siniša Pleše priznaje da je osudio čovjeka bez materijalnih dokaza.
Ne zna Bajić što je ratni profiter
No, vratimo se u sadašnjost u kojoj se premijerka čudi razmjerima korupcije u mandatu svog donedavnog šefa i najbližeg suradnika kojemu je služila kao glineni golub kad je trebalo primiti metak za Hrvatsku. Demokratsku zajednicu. I njenu Vladu.
Poznato je, naime, da nedodirljivih nema za ovu Vladu jer se ona toliko bori protiv k&k-a (kriminala i korupcije) da neće uzmaknuti ni pred p&p-om (pretvorbom i privatizacijom), pa će zbog toga izmijeniti Ustav i učiniti puno toga lijepoga za nas, guske u magli koje su se požurile zaljubiti u premijerkino djevičanski bijelo perje. Kriminal devedesetih, navodno, nije bilo moguće goniti zbog zakona, a dobar dio kriminala je upravo zbog zakona i bio moguć, pa će Jaca i to sad ići popraviti.
Međutim – iznenađenje! Jedan od najkriminalnijih akata vlasti devedesetih učinio je od naše premijerke ratnu profiterku. Dobila je stančinu otetu od tamo nekakve siročadi, "pojedinaca kojima su vremena bila nenaklonjena", kako bi rekla kolegica Turalija. Nakon toga je postala ne samo ministrica obitelji i međugeneracijske solidarnosti, nego i premijerka koja podržava Mladena Bajića gotovo onoliko koliko Mladen Bajić pozdravlja nju i kupovinu stana od 90 kvadrata i 15 kvadrata garaže za 15 tisuća eura powered by ministar obrane, zvan bivši pizza majstor.
Šuškovi miljenici
Premijerka bi se garant zapanjila da je Bajić za nju kazao da je ratna profiterka. Ali! Bilo bi još interesantnije provjeriti bi li se premijerka iznenadila kad bi joj Bajić rekao da se iza Sanaderovih satova krije više prljavog novca, nego u svim milijunima dobiti Fimi-Medije zbog koje će njezin prethodnik odležati u bajbuku.
Ležat će sigurno, jer to je, naime, jedini odgovor na pitanje "Kamo ide ova medijska hajka čiji su glavni motor informacije dobivene iz vlasti i institucija progona?", koji se, temeljem iskustva Gruntovčani, Index i Maestro, čini logičnim. Ipak je doktrina re-reizabranog Bajića izbor najmanjeg grijeha kojeg se napuše do veličine cepelina, zajaši pa te nosi u moralne i antikorupcijske visine.
Peradarska farma kojom je nekoć drmao Gojko Šušak i njegov državotvorni kriminal s miljenicima poput (još uvijek slobodnih ptičurina) Miroslava Kutle ili Vinka Žuljevića Klice, a kojom danas drma Šuškova stambeno zbrinuta odlikašica Kosor, priziva drugu staru peradarsku maksimu: princip je isti, sve su ostalo nijanse.
