Otvoreno pismo Jadranki Kosor

Poštovana Jadranka,

ajmo malo u prošlost, uvijek se lijepo vratit u stare dane…

Sjećate li se '95. i kako ste mi redigirali prvi izvještaj za radio? Martić je bombardirao Zagreb, ja sam intervjuirao ranjene, nisam znao napraviti izvještaj, a vi ste se ponudili za pomoć.

Ili kada ste me par puta vozili kući. Vi ste i tada stanovali na Ravnicama, ja na Savici, pa vam je bilo nekako usput i ne vjerujem da je bilo neka trauma. Bili ste draga kolegica u koju je pola starijih urednika bilo zaljubljeno i koja je svojom empatijom privlačila ljude. OK, ta empatija je ponekad znala i zakazati kada vam se u emisiju o prognanicima javio kakav nesretni srpski izbjeglica, ali takva su bila vremena. Dozvolu za nesreću imali su jedni, a ovi drugi dozvole su dobili nešto kasnije. I važno je da ste se vi svidjeli ovome što dijeli dozvole, pa ste ušli u HDZ i evo, danas ste tu gdje ste. I čemu ovoj patetičan uvod, čemu brljanje po uspomenama koje bi trebale biti osobna stvar, a ne žvakaća za razvlačenje po portalu.

Pa eto, pokušavam naznačiti da ste nekada imali karakteristike čovjeka, a međuvrijeme je donijelo karakteristike političara (pri čemu ne mislim da su svi političari ne-ljudi), pa ste se izmijenili do neprepoznatljivosti, a nekako vjerujem da to ne bi trebalo biti tako.

Prve naznake preobražaja pojavile su se odmah nakon ulaska u stranku. Bezrazložno ste počeli gnjaviti bivše kolege s radija da vas se mora pratiti svugdje i uvijek: kada polažete vijence, posjećujete djecu, igrate tenis, čistite nokte, idete u zoološki, letite u svemir, razmišljate o bitku... I znate kako je, ljudi u strahu za posao ispunjavali su vaše hirove, istodobno se pitajući što joj je, pa do jučer smo radili skupa, nije bila takva, čemu sve ovo… Ali OK, taština je naopaka stvar svi je imamo i ajmo u ovom trenutku zaboraviti na nju.

Stan

Međutim, možda ne bismo trebali zaboraviti stan. Kažem MOŽDA, jer prošle su neke godine i nije taj stan više tako aktualan, sve se o njemu zna, zna se da ste ga dobili za poslušnost HDZ-u, zna se da je taj stan veći nego vam pripada, ali opet, Šeks je dobio veći, i Glavaš je dobio veći, i Praljak, i Vidošević, i Tolj, i ovaj, i onaj, i nije u redu da se samo vama to nabija na nos. Ali, draga Jadranka, šta vas briga za nos, kolega Hebrang će ostati upamćen po njemu, a vi biste trebali po jednom drugom organu, po organu koji imaju oni hrabriji, oni koji mogu izaći pred ljude i reći: "Da, stan nisam baš najsretnije stekla, ali ima načina da se to popravi. Možda da pokušam pomoći onom nesretnom momku koji je nekada živio u tom stanu. Ništa me ne košta, čovjek skapava gladan, možda padne i neki plus kod onog gore…"

Zašto šaljete Đakića i 12 uvrijeđenih mome uredniku?

I sada ćete reći da se ponašam paternalistički i, što je najgore, bit ćete u pravu, ali, draga Jadranka, pa učio sam od najboljih. Od vas, dakako! Pa niste li vi cijelu jednu populaciju paternalizirali (ili, da budemo precizniji, maternalizirali)? Niste li vi kao braniteljska majka ljudima isposlovali mirovine, a kada to kažem u emisiji onda dignete Đakića i još njih 12, pa ih uvrijeđene šaljete kod mog urednika da traže isprike i penale, i zadovoljštinu, i čast, i ponos, i ugled. (K'o da ugled stanuje na HRT-u.) I vi ste im isposlovali mirovine, a ja sam kriv za to. Ma hajte! Pa nismo djeca, odrasli smo ljudi koji znaju da stvari tako funkcioniraju, da ste godinama kupovali socijalni mir, da ste potpisivali sve i svašta (recimo Aluminij), ali 2011. je. Možda treba preispitati sve te potpise, možda je pola milijuna previše, možda je došlo vrijeme, možda, možda, možda. Eto, idealiziram stvari, ali može mi se. Nisam ucijenjen ničim, osim stambenim kreditom u Zagrebačkoj banci, ali i njih 'ko jebe, bit će za mene krovova.

Čime su vas ucijenile protuhe?

A pod koji ćete se vi sakrit jednog dana? Čime su vas ucijenili lopovi, lažovi, sjecikese, mlatimudani, ništarije, protuhe, lijenčine, pa da s njima sjedite skupa i igrate preferans. Čemu više ta lažljiva muška banda, ta prijetvorna momčad ratnih profitera? Imate već neke utakmice u nogama, što ne birate društvo, zar nije bio dovoljan obožavani Sanader? Zar vas već nije dovoljno izmajmunirao? Čemu riskirate sutrašnja opravdanja da niste znali, da su se činili finim momcima, da im znate roditelje, da je to bio samo jedan ples, a oni su vas napili i iskoristili na prijevaru?

No, dobro, vaša stvar. Punoljetna ste cura, sami birate društvo, ali jedno drugo društvo samo nije izabralo vas i eto, ako imate vremena, molim za malo pažnje.

Draga Jadranka Kosor, hvala vam na zagrljajima s Pahorom, hvala vam na Evropi, hvala vam na odlučnom Bajiću, hvala vam na NATO-savezu, na brizi za branitelje, majke, rodilje, dojilje, hvala vam na one dvije vožnje u favoritki od prije 15 godina i hvala vam na redigiranju tekstova. MEĐUTIM, čini mi se da je došlo vrijeme za neke druge teme. Nekako mi se čini da je došlo vrijeme za svođenje računa, a oni izgledaju ovako:

#content table { border-collapse: collapse; font-size: 15px; margin: 0px; width: 596px; } #content table th { border-bottom: 2px solid #FF0000; color: #FF0000; font-size: 18px; font-weight: normal; padding: 10px 8px; text-align: left; } #content table td { padding: 9px 8px 0px; text-align: left; } #content table tbody tr:hover td { color: #FF0000; }

Duboko udahnite i zagledajte nam se u oči

I šta sad? Pa ništa... nekako si mislim, poštovana Kosor, da bi bilo tako lijepo, tako čovječno, tako humano, tako hrvatski, tako građanski, tako manjinski, tako heteroseksualno, tako homoseksualno, tako animalno, tako lezbijski, tako faunski, tako floralno, tako srpski, tako ciganski, tako evropski, tako ustavno, tako logički da nakon sve ove muke, nakon svih ovih porođaja, nakon konstantnog daveža, lažnog osmijeha, tužnog trijumfalizma, nespretnog izvlačenja, izvrtanja riječi, izvrtanja smisla, izvrtanja logike, jednom riječju teškog izmotavanja, stanete pred kamere nakon Dnevnika, napravite frizuru, odjenete onaj crveni kostim što vam ističe struk, stavite broš, uzmete torbicu koju ste imali s Obamom, duboko udahnete, al' ono, baš duboko, duboko, zagledate se u oči svakom Hrvatu i građaninu, al' ono, baš hipnotički, sugestivno, da nas prođu srsi k'o od Mate Granića, i napokon kažete:

"MA, JEBITE SE SVI SKUPA, BANDO NEZAHVALNA!"

I… odete s ekrana.

Uuu, to bi bio potez! Kluzov potez. Prvo sunovrat, pa luping s dvostrukim okretom oko osi i onda pod 3 G uzdizanje u prostor političke invencije. Neviđeno za ove prostore. Nakon toga sigurno bih glasao za HDZ. Bih, majke mi! Meni je to uvrnuto i sviđa mi se maksimalno i za mene biste bili… a šta ja znam, nešto između Nade Dimić, majke Tereze i Niki Belucci. Međutim, ako vam baš nije glavni prioritet dobiti mene za glasača, postoji i alternativa. Vratimo se na vrijeme neposredno nakon Dnevnika, ono vaše duboko uzimanje zraka, ono vaše zagledavanje u dušu svakog hrvatskog čovjeka i napokon riječi:

"LJUDI, JA JEDNOSTAVNO NE ZNAM!"

Ova opcija, poštovana Jadranka, također ima izvjesnih prednosti, mislim da čak ne morate ni otići s vlasti, ne morate otići iz stana, iz EPH, Vjesnika, s televizije, ma ne morate otići nigdje. Budite tu s nama, primit ćemo vas kao najbližu, sve će biti nekako relaksiranije, ja ću vam skuhati kavu, pojest ćemo nešto, sjetit ćemo se starih vremena, i kako se Stazić zatvarao u sobu i pisao one svoje lude komedije, kako su vas salijetali udvarači, i kako je nekad k'o fol bilo više ljudskosti, i kako smo se svi nekako više cijenili i poštivali, a kada vam dosadi, kada se umorite od sentimenta, ako dopuštate, draga Jadranka, ovaj put ja ću vas odvesti kući kao vi mene nekada, jer eto, u međuvremenu sam kupio auto, po diskontnoj cijeni, istočnoevropski, i, vjerujte mi, iznenadit ćete se, dobar je, dobaar! K'o i favoritka, ako ne i bolji.

S poštovanjem,