Nakon kratkog razgovora, u kojem mu je objasnila da svaka njihova prepirka završi tako da ona dobije batine, svećenik se domislio ''mudrom rješenju''. Dao joj je litru blagoslovljene vode i rekao da svaki put kad osjeti da bi moglo doći do svađe, kad vidi da je suprug malčice nervozan, otpije dva gutljaja i drži ih u ustima dok se on ne smiri. Kad potroši litru koju joj je dao, neka dođe po još.
Žena treba shvatiti di joj je misto
Nakon nekog vremena, žena je došla po još vode i zahvalila svećeniku jer je, eto, pomoglo. Suprug je više ne tuče. ''Šta će jadan pop?'', krenula bi interpretacija nakon anegdote. ''Ako joj reče da ostavi ludonju, uništija je familiju, a to ne smi. Pop je, bože moj, ne smi on ljude na razvod nagovarat. A opet, triba ženi nekako pomoć.'' I eto, pomogao je. Po toj patrijarhalnoj logici, rješenje je više nego jednostavno – žena samo treba zašutiti, shvatiti di joj je misto i nasilje će prestati.
Zašto ovo pišem? Zato što se danas obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Prije koji dan održana je javna rasprava na ovu temu, a tom je prilikom koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb Neva Tolle izjavila: ''Nitko nije rođen nasilan, nego je nasilje problem socijalizacije kroz koju se usvaja nasilno ponašanje, problem odgoja i patrijarhalnog društva, kao i činjenice što nasilnici smatraju – ako si moja žena, moja si svojina.''
Problem je, dakle, u odgoju i socijalizaciji. Ukratko, u kontekstu u kojem naš nasilnik odrasta i koji će ga pretvoriti u nasilnika. Ajmo zato na naše adolescente, na Istraživanje o nasilju u adolescentskim vezama koje je 2007. godine proveo Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, a koje je pokazalo da je čak 60 posto adolescenata doživjelo, a 43 posto počinilo neki oblik nasilja u vezi. Počinitelji su, naravno, u znatno većem broju dečki.
Muško kao glava kuće
Tri su tipa nasilja u (adolescentskoj) vezi: emocionalno-psihološko, seksualno i fizičko nasilje, a ono što je, barem meni, najzanimljiviji detalj iz ovog istraživanja je to da se među faktorima rizika kod sva tri tipa nasilja pojavljuju tradicionalni rodni stavovi. Odnosno, činjenju nasilja skloniji su oni adolescenti koji žive po patrijarhalnom obrascu u kojem je ''muško glava kuće''. Dečki su ti koji pridaju puno veću važnost kontroli partnera, pa će cure nazivati da provjere gdje su i s kim su bile, imati napade ljubomore i posesivnosti, nazivati ih pogrdnim imenima i činiti druge oblike emocionalno-psihičkog nasilja. Ukratko, ponašati se po principu – to je moja ženska!
Kad je u pitanju seksualno nasilje, tu su, između ostalih, faktor rizika opet tradicionalni rodni stavovi. Tako će naše muško od adolescenta mačistički očekivati da će mu ''cura dati'' ako joj je već platio piće ili večeru. Njih čak 21 posto. A tu je i utjecaj medija. S obzirom da u školi nema skoro nikakvog seksualnog odgoja, a u katoličkoj obitelji iz kojih potječe čak 96 posto ispitanih adolescenata se o tom u pravilu ne priča, naše muško od adolescenta prva saznanja o seksu najčešće stječe iz pornofilmova, pa ima, recimo tako, nerealna očekivanja od partnerica. Tu počinju prisile, prijetnje, emotivne ucjene...
Fizičkog nasilja je, nasreću, najmanje, ali stavovi naših adolescenata o njemu natjeraju te da se zgroziš. Te 2007., a ne vjerujem da je danas puno bolje, polovina mladića i trećina djevojaka slagala se sa stavom da žena mora paziti da ne izaziva muškarca, a gotovo dvije trećine svih ispitanih smatralo je da je zbog osjećaja ljutnje opravdano korištenje fizičkog nasilja.
'Paćenički život' je odlika svetaca
Među faktorima rizika, opet su, gle čuda, tradicionalni rodni stavovi.
Djevojke iz cijele ove priče izlaze s puno više ožiljaka. Da stvar bude gora, njih čak 80 posto smatra da je jako teško prekinuti vezu s nasilnikom iako su nasilja svjesne. Nadaju se da će se stvari promijeniti. Razlozi za takav stav su strah i sram, za što opet, bez problema, možemo okriviti utjecaj tradicionalne i patrijarhalne okoline, a boga mi, i Svetu Mater Crkvu. Naime, samo četiri posto ispitanih nije odgajano po kršćanskim principima koji, po defaultu, imaju bug u sistemu – rastava braka i promjena partnera je grijeh dok je ''paćenički život'' odlika svetaca.
Kako riješiti ovaj problem? Jednostavno. U ime obitelji, zabraniti brak homoseksualcima, nastaviti se svim silama boriti za tradicionalnu, zdravu, katoličku hrvatsku obitelj u kojoj se zna tko je muško, a tko žensko i šta je kojem činiti, potpuno ukinuti svaku ideju da se seksualni odgoj uvede u škole, a u slučaju bilo kakvih problema u braku, obratiti se svećeniku.
Blagoslovljene vode, fala bogu, ne fali.
