Sinoć je u Puli preminuo Mladen Stilinović nakon borbe s teškom bolesti. Stilinović je jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika.
Njegova djela izložena su u najuglednijim svjetskim muzejima poput Museum of Modern Art u New Yorku, Musee National d'Art moderne (Centre Georges Pompidou) u Parizu, Victoria nad Albert Museum, Moderna Museet u Stockholmu.
Umjetničko djelovanje Mladena Stilinovića obuhvaća kolaže, fotografije, knjige umjetnika, slike, instalacije, akcije, filmove i videoradove, pri čemu je konstanta njegovog umjetničkog izraza upotreba svakodnevnih, funkcionalnih, 'siromašnih' materijala, jednostavna, ali promišljena realizacija, te proturječnost korištenih simbola.
Stilinović se u početku bavio poezijom i eksperimentalnim filmom, a tema njegovih prvih slika i kolaža bio je odnos vizualnog znaka i riječi. Prve slike i kolaži sadržavale su riječi, a realizirao je i brojne 'knjige kao djelo umjetnika' (artist book), poput Daj pogle 1 i Daj pogle 2 iz 1974. godine. Nastavljajući tradiciju avangardne umjetnosti Stilinović se zauzima za društvenu dimenziju umjetnosti: propagira umjetnost kao društvenu kritiku, uz neprikriveni cinizam kao specifični oblik autodistance.
Na početku svoga umjetničkog djelovanja ispisuje na kartonima 'slike' riječi, pamflete i parole što simboliziraju 'papirnatost', efemernost svih govora o uzvišenim ciljevima i sl., a kroz cijelu karijeru stvara 'siromašnu' umjetnost, koja se temelji na papirićima, dosjetkama, igrama riječi, duhovitim citatima - iz jednostavnog razloga: “Nikada nisam imao atelje, a nisam ni slikar po profesiji nego sam autodidakt. Osim toga, konceptualna umjetnost je tijesno povezana s ovakvim pristupom, koji je meni blizak. Sviđa mi se ta mentalna situacija iz koje nastaje umjetnost na običnom listu papira formata A4. Osim papira, često upotrebljavam već potrošeni materijal domaće proizvodnje, karton, novine, tkanine i svakodnevne predmete. Zato ni o kome ne ovisim. Zazirem od monumentalne umjetnosti, osobito u skulpturi. Moji veći radovi nastaju gomilanjem manjih radova".
Od 1969. do 1976.g. glavno područje zanimanja Stilinoviću je eksperimentalni film. Bio je i jedan od suosnivača Galerije Podrum koja djeluje između 1978. i 1980.), a od 1981. do 1991.g. vodi Galeriju Proširenih Medija. Surađuje s grupom Irwin na projektu Retroavangarde 1994..
Stilinović je bio rodonačelnik takozvane nove umjetničke prakse i član Grupe šestorice autora, koji je činio sa Vladom Martekom, Borisom Demurom, Željkom Jermanom, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vučemilovićem. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Stilinović je uveo praksu izlaganja na otvorenom prostoru, kritizirajući na taj način onodobni galerijsko-muzejski sustav.
"Novac je novac, umjetnost je umjetnost" - Stilinović piše u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.) kako 'umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega... Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natjecaja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti'.
Na izložbi Cinizam siromašnih (MSU Zagreb, 2001./2002.) Stilinović izlaže fotografije anonimnih ljudi na sajmu rabljene robe, snimljenih s leđa, kako u rukama nose bijelu najlonsku vrećicu koja postaje vizualna parabola za siromaštvo (ciklus fotografija “Ljudi s vrečicama”). Porijeklo fascinacije sajmom rabljene robe Stilinović nalazi u urezanoj mu u pamćenje slici čovjeka koji je tamo stajao, ispred sebe na pod stavivši prazan novčanik koji je prodavao. Umjetnik je preuzeo sajmišni način izlaganja predmeta na podu, raspoređenih na raširenim listovima novina, nudeći svoje radove poput predmeta na prodaju, ili izlažući hranu (npr. kremšnite) koju dotiče, prlja i izmješta kao poticaj za raznovrsne doživljaje i emocionalnu percepciju u gledatelja. Mješavina dokumentarnosti i fikcije i inače je karakteristični Stilinovićev postupak.
