Petnaesta je obljetnica pada režima Slobodana Miloševića, primoranog da se povuče s vlasti nakon vala prosvjeda u Srbiji koji je kulminirao 5. listopada 2000. u Beogradu nakon što tadašnji predsjednik SR Jugoslavije nije htio priznati izborni poraz.
U to doba bila je to velika pobjeda građana i oporbe predvođene Demokratskom oporbom Srbije (DOS), ali je činjenica da su sve buduće garniture vlasti u međuvremenu iznevjerile mnoge nade i očekivanja pučanstva, pa se ova obljetnica iz godine u godinu obilježava sve skromnije.
O tome, među ostalim, svjedoči pregled naslovnica i beogradskog tiska u ponedjeljak gdje se 5. listopadu posvećuje tek pokoji tekst, a 'dijagnoza' sadašnjeg odnosa prema tom povijesnom datumu sažeta je u naslovu današnje Politike: “Revolucija koja je pojela svoju slavu”.
Nasuprot tome činjenica je da su se u Srbiji koncem 90-ih i te 2000. godine, kako ocjenjuje B92, “sanjali snovi o korjenitim promjenama, demokraciji, slobodi, ljudskim pravima, jednakosti, o zdravoj ekonomiji, putovanjima i sretnijem, običnom, punom životu”.
“Ono što je možda bilo najvažnije - u zraku se osjećala nada”, piše B92.
U međuvremenu svakog se 5. listopada Srbija suočava s rekapituliranjem kako su i što su sve potonje vlasti učinile loše ili nisu uspjele učiniti dovoljno dobro da se građanima ta nada pretvori u istinski bolji život, te “što je sve iznevjereno i koliko je povjerenja prokockano”.
slobodan milošević, mirjana milošević slobodan milošević, mirjana milošević
List Politika piše, među ostalim, i kako se “uoči 5. listopada dogodio svojevrsni politički i povijesni apsurd”, aludirajući na nedavno objavljenu knjigu Miloševićeve udovice Mirjane Marković “Bilo je to ovako”.
“Petnaestogodišnjica datuma koji se smatra demokratskom revolucijom, kada su Slobodan Milošević i Mirjana Marković pali s vlasti, zasjenjena je memoarskom prozom drugarice koju su njezini neprijatelji smatrali ženom koja je uništila ne samo Srbiju, već i svog muža”, piše komentator Politike.
“Bilo je to ovako” naslov je obimne knjige Mirjane Marković “koja je imala i brojne prijatelje koji su je se odrekli onog časa kada je svrgnuta sa srpskog prijestola".
Ta se knjiga, razasuta po izlozima beogradskih kioska, kupuje “nikako ili vrlo slabo” tvrde prodavači.
“Zaboravili su je istom onom brzinom i žestinom kojom su pokušavali da joj se uvuku pod skute dok je smatrana najmoćnijom ženom Srbije”, ocjenjuje komentator Politike, lista nekad itekako naklonjenog Miloševićevu režimu.
Poslije "petolistopadne revolucije" stvarise nisu događale željenim intenzitetom, dinamikom, još manje osjetnim poboljšanjem kvalitete života i općeg političkog i društvenog napretka.
Nedugo nakon petolistopadnih promjena i dolaska na vlast demokratske vlade Zorana Đinđića, srbijanski premijer i začetnik ozbiljnih društvenih i političkih reformi je ubijen 12. ožujka 2003., a svaka sljedeća garnitura vlasti nije se uspjela snaći u tranziciji pa su mnoge nade iz 2000. godine ubrzo potrošene.
“Tranzicija u koju se ušlo nema kraja, ekonomska situacija je i dalje teška, građani loše žive, a vrednija putovnica i nešto uređenije društvo definitivno nisu dovoljni da budu ‘nasljeđe 5. listopada’”, ocjenjuje B92.
Karte na današnjoj političkoj sceni Srbije “promiješane” su 2012. godine kad je popriličan broj vođa i sudionika prosvjeda 5. listopada dospio na političku marginu ili ispod izbornog praga, tako da taj datum danas skoro da i nema tko obilježiti dostojno i s autoritetom nositelja tih događaja.
Drugim riječima, 5. listopada ostaje “iznevjereni mit” i “raspršena iluzija”, povod i razlog za nostalgična prisjećanja stotina tisuća razočaranih građana koji su se tog dana prije 15 godina “nagutali” suzavca i dima na beogradskim ulicama. Ta letargija proizlazi iz činjenice da je znatan dio ondašnjih stranaka daleko od vlasti, neke su prestale postojati ili su u ozbiljnim vlastitim problemima i sa zanemarivim brojem zastupnika u parlamentu - počevši od nekad vladajuće Demokratske stranke koja se u međuvremenu raspala na najmanje tri frakcije, a i homogenost središnjice vrlo je upitna.
Istodobno, na vlasti su sada ljudi iz stranaka koje su tada ili bile dio vlasti ili dio nacionalno-patriotske fronte koja je podupirala Miloševićev režim ili izravno u njemu sudjelovala.
To su stranke nekdašnjih euroskeptika ili protivnika EU koje danas najgorljivije i iz prvih redova sudjeluju u trasiranju puta eurointegracija s namjerom da Srbiju uvedu u Europsku uniju.
Vođa danas najmoćnije stranke u Srbiji - Srpske napredne stranke i premijer Srbije je Aleksandar Vučić, nekadašnji je visoki dužnosnik Srpske radikalne stranke (SRS) koja je svojedobno bila i partner Miloševićevim socijalistima u vlasti, dok je danas Vučićev koalicijski partner Miloševićeva bivša Socijalistička partija, predvođena Ivicom Dačićem, nekadašnjim glasnogovornikom prvog čovjeka tadašnje Jugoslavije.
Milošević je svrgnut nakon masovnih demonstracija i prosvjeda pristaša Demokratske oporbe Srbije (DOS). Masovna okupljanja građana na poziv vođa DOS-a, uslijedila su nakon što je državno izborno povjerenstvo osporilo pobjedu kandidata DOS-a za predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice na izborima 24. rujna.
U središte Beograda došle su tisuće građana Srbije predvođene vođama oporbe, na ulicama su im se pridružili deseci tisuća Beograđana, ukupno je možda bilo i milijun ljudi, ali i dalje postoje različite ocjene o stvarnom broju sudionika.
Prosvjednici su zauzeli zgradu državnog parlamenta, policijsku postaju središnje beogradske općine Stari grad, zgradu Radio-televizije Srbije.
Milošević se, suočen s dotad najmasovnijim prosvjedima, sljedećeg dana obratio javnosti i pred kamerama državne televizije priznao poraz, a novoizabrani predsjednik Vojislav Koštunica prisegnuo je 7. listopada.
Prema naknadno priopćenim rezultatima, Koštunica je na rujanskim izborima 2000. godine dobio 2.470.304, odnosno 50,24 posto glasova, a Milošević 1.826.799, ili 37,15 posto glasova.
Tijekom prosvjeda u Beogradu ozlijeđeno je više od 60 osoba, jedna sudionica prosvjeda poginula je kad je pala s kamiona, dok je jedan prosvjednik stradao od srčanog udara.
Vlada Zorana Đinđića je, nekoliko mjeseci nakon pada s vlasti, uhitila Slobodana Miloševića po optužnici za ratne zločine Haškog tribiunala (ICTY) i 28. lipnja 2001. ga pod pritiskom zapadnih diplomata izručila haškom sudu.
Milošević je bio prvi šef države u povjesti izveden pred međunarodni sud za ratne zločine, ali nije dočekao presudu - umro je u pritvoru haaškog tribunala 11. ožujka 2006. godine.
Njegova supruga Mirjana Marković i sin Marko pobjegli su iz zemlje, dobili azil i žive u Rusiji, a kći Marija živi u Crnoj Gori. Nitko od njih troje nije nazočio pogrebu Slobodana Miloševića 18. ožujka 2006. u Požarevcu.
