Nema dana da nas s neke od naslovnica portala ili novina netko od ministara ne pogodi svojim nevjerojatno genijalnim planom koji će otvoriti desetke tisuća radnih mjesta ili u svom resoru napraviti takav zaokret nabolje da ćemo svi ostati paf koliko će nam to poboljšati život. I dok oni maštaju, mi živimo u sasvim drugačijoj stvarnosti.
Nitko im ništa ne može
"To može izgledati bahato, ali to je tako. Najbolje je da mi odlučujemo jer boljeg rješenja za građane ove zemlje nema!" U ove dvije rečenice potpredsjednik Vlade Radimir Čačić rekao je mnogo više o odnosu Vlade prema onima koji su je odabrali nego premijer Zoran Milanović u svim svojim traktatima o planovima i namjerama koalicije na vlasti. Osim što je neosporno da Čačića možemo koristiti kao mjernu jedinicu za bahatost, mora mu se priznati da zna biti bolno iskren. Vlada je uvjerena da je aktualni odnos snaga takav da im, bez obzira koliko lutali, radili krive poteze ili pričali gluposti, sindikati, oporba i gađani nemaju snage parirati.
Sindikati s najbrojnijim članstvom su se posljednjih godina kroz niz trulih kompromisa s vladajućima toliko izblamirali da ih više nitko, a ponajmanje njihovi članovi, ne smatra relevantnom snagom koja ih je u stanju zaštititi od nepovratnog srozavanja radnih prava. U najvećoj oporbenoj stranci u tijeku je bespoštedna borba za tron i idućih nekoliko mjeseci Milanovićeva vlada može se ponašati kao da oni ne postoje. I ono malo kritike koju stignu uputiti u pauzama između međusobnog podmetanja rasprši se u vjetar jer nam je svima u svježem sjećanju era njihove vladavine, koja je, osim nesposobnosti, uključila najveću pljačku naroda još od doba privatizacije.
Blokirajući egzistencijalni grč
U takvoj konstelaciji odnosa narod je potpuno bespomoćan. Većina ljudi živi u golemom egzistencijalnom grču koji blokira bilo kakvu vrstu građanske akcije. A šačicu onih kojima ovrhe, krediti i minusi na računima nisu svakodnevni teret, uhvati depresija pri pomisli koliko njihovih poznanika, prijatelja i članova obitelji nisu bili te sreće.
Upravo zbog takve društvene atmosfere, moguće je da se Čačić busa u prsa svojom genijalnošću, iako za to nema apsolutno nikakvog temelja budući da niti jedan razvojni projekt nije pomaknuo s mrtve točke. U općoj depresiji izbjegao je čak i javnu osudu skandalozne izjave da ga ne pitaju za radnike DIOKI-ja jer je to privatna tvrtka Roberta Ježića. Osim što je iz te rečenice izostala, makar kurtoazna, sućut prema građanima ove države koji za šest mjeseci poštenog rada nisu dobili niti lipe, potpredsjednik Vlade zaboravio je da sada predstavlja državu koja je Ježiću omogućila takvu vrstu poslovanja i dovođenje radnika u očajnu situaciju, pa je barem prema tom kriteriju odgovorna i dužna uključiti se u rješavanje njihova problema.
Mašta radi svašta
Umjesto da se zamara neisplaćenim plaćama, Čačić mašta o milijardama. Tvrdi da projekti vrijedni nekoliko milijardi eura kreću već u svibnju, dakle za nešto više od mjesec dana. Živi bili pa vidjeli, ali ako je doista riječ o nečem konkretnom i opipljivom, ne bismo li sad već govorili o konkretnom investitoru, a ne o tome da se 'radi o privatnom stranom kapitalu'? I dok Čačić barata milijardama, njegov kolega ministar poduzetništva Gordan Maras mašta o tome da će u idućih godinu i pol dana otvoriti ni manje ni više nego 50.000 radnih mjesta, osnovati 7.000 poduzeća i 13.000 obrta. A onda je svizac...
Zašto većina najviše vjeruje Liniću?
Dok marasi, vrdoljaci i čačići grade svoje kule u oblacima, građani žive u stvarnosti. U toj stvarnosti svakodnevica su otkazi, smanjenje i neisplata plaća, poskupljenja, krediti, ovrhe... Oni zato najbolje razumiju Slavka Linića, kod kojeg nema fantaziranja ni maštanja. Taj reže i reži gdje i kako stigne. Njegov najnoviji potez bacio je u očaj još tisuće radnika koji nisu sigurni uplaćuju li im poslodavci doprinose. Ideja je to koja je prvobitno bila zamišljena kao način da se kazne poslodavci koji ne plaćaju doprinose. Ali u njenoj realizaciji prvi na udaru bit će radnici. Njima od 1. travnja neće biti isplaćene plaće rade li za poslodavca koji nije istodobno uplatio i doprinose. Tako će se nezaposlenima, kojih je gotovo 350.000, moći pridružiti i oni koji jednostavno zbog blokiranih računa poslodavaca neće dobiti plaće.
A najluđa vijest tjedna je...
A što radi Vlada kad ne fantazira o milijardama koje ulagači samo što nam nisu donijeli i desecima tisuća, po Duhu svetome, otvorenih radnih mjesta? Na društvenim mrežama pita te iste očajne građane što bi oni napravili da riješe nezaposlenost?! Još luđa vijest došla je pak s jučerašnje sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća. Taj je časni skup sastavljen od ministara, sindikata i poslodavaca tek sad izdao SMJERNICE za izradu Zakona o poticanju zapošljavanja. I ne samo to. Ministar rada Mirando Mrsić objavio je da je donesena i odluka o osnivanju RADNE SKUPINE za izradu nacrta tog zakona, te pozvao socijalne partnere da u nju imenuju svoje predstavnike. Za nadati se je da je riječ samo o proceduralnoj bezvezariji te da su i zakon i mjere spremni za hitno usvajanje. U protivnom, dugoročno nam nema pomoći. Do kraja godine, uz Linićeve oštre škare koje nas šišaju do kože, pokrit ćemo se s par vrijednih tvrtki koje ćemo prodati u bescjenje.
