Koncertom u Domu sportova proslavit ćete trideseti rođendan prvijenca Đavola „Ljubav i moda“ pa bih vas za početak ovog intervjua zamolio da se vratite u to vrijeme i ispričate mi nešto o počecima grupe, od samog okupljanja do izdavanja debi albuma?
Grupa je nastala na inicijativu mog prijatelja Marinka Biškića, danas vlasnika firme ''Nadalina'' koja proizvodi čokolade i začine, a ideja je bila da okupimo bend koji će oživjeti zvuk s početka šezdesetih kad su ondašnje pop zvijezde u nedostatku licencnih izdanja prepjevali tada aktualne svjetske hitove na naš jezik i objavljivali ih. Uz ondašnju primitivnu produkciju, nama je to bilo užasno simpatično i zvučalo nam je veoma zarazno. Marinko je bio pjevač, a ja gitarist i zvali smo se 'Marinko i Galebovi Asfalta'. Vrlo brzo Marinko je otišao iz Splita u Zagreb trbuhom za kruhom, a ja sam postao privremeni pjevač dok ne nađemo novog. I eto, 30 godina već privremeno pjevam. Zatim smo promijenili ime u jednostavnije i bombastičnije, u stilu 60-ih, u ime ''Đavoli'', po ljubavnoj pjesmi ''Diavoli'', talijanskog autora Roca Granatte (''Marina, Marina'') koja nam je također bila na repertoaru. Nakon određenog perioda ja sam se počeo okušavati kao autor novih pjesama, ali napisanih u tom stilu. Snimale su se i demo snimke, počelo se nastupati po Splitu sve više i više, nosile su se snimke Siniši Škarici u Zagreb, praznih se ruku vraćali, sve do trenutka kad nam je Siniša odobrio snimanje prvo probnog singla s četiri pjesme (''Kucaj opet''), a nedugo zatim i prvog albuma (''Ljubav i moda''). Ostalo je povijest...
Iz današnje perspektive, smatra vas se dijelom splitske scene osamdesetih koju su sačinjavali i Daleka obala, Dino, Gibonni... Prije vas ploču je objavio samo Kineski zid braće Dvornik koja u tržišnom smislu nije ostavila neki trag. Možemo li reći da je uspjeh „Ljubavi i mode“ po mnogočemu otvorio vrata čitavoj toj sceni?
Moglo bi se reći da je to, na neki način, sasvim točno. Naime, Split je do tog momenta bio poznat isključivo preko festivalske scene i velikih zvijezda iz tog miljea. Objavljivanjem ''Ljubav i moda'' albuma, čini mi se da su se otvorila vrata i za neki drugi glazbeni svijet iz Splita, urbaniji, moderniji, drugačiji... Uskoro su za nama krenuli i mnogi drugi iz Splita.
Obilježavate i 30 godina od prvog koncerta u Kulušiću, po čemu je spomenuti nastup bio toliko poseban?
To nam je bio nastup u smislu ''Biti li ne biti'', gdje se okupila sva krema tadašnjeg showbusinessa, i bilo je ''ili ćemo razvaliti i krenuti u ozbiljnu karijeru ili ćemo se vratiti pokisli u Split''. Koncert je bio nezaboravan, pun pogodak, i od tog trenutka krenuli smo u ozbiljnu karijeru koja je, evo očito, obilježila moj život.
Tih godina glazba pedesetih i ranih šezdesetih bila je izuzetno popularna u bivšoj Jugi; Beograd je imao Vampire i Veru Kvark, Sarajevo Torpeda, Zagreb Greaseballse i Fantome... Jeste li bili svjesni da imate toliko glazbenih istomišljenika i da li vam je to olakšalo proboj do publike?
Mislim da se varate. Svi ti bendovi su došli nešto poslije nas. Usudio bih se reći da smo možda na neki način svojom pojavom katalizirali njihov nastanak. Jedini bend u to vrijeme, odnosno prije nas, koji se bavio, doduše samo djelomično, rekonstrukcijom tog zvuka, bili su beogradski Idoli. Međutim, mi smo bili jedini bend koji je u potpunosti izgradio i zvuk i imidž upravo i isključivo na tom periodu glazbe. Zato mislim da naš proboj nije posebno vezan uz nastanak takve scene koju ste spomenuli jer smo bili i ostali uvijek i drugačiji i specifični. Neko to danas zovu belanovskim mediteranskim retro popom.
Kada danas slušate prvi album, da imate priliku, što biste promijenili ili učinili drugačije?
Danas i da hoću ne bih mogao snimiti isto onako kako smo onda jer se u prvom redu promijenila tehnologija snimanja, a i drugačiji sam ja, 30 godina stariji... Međutim, zvuk na toj ploči je odraz baš tog trenutka i vremena i on mora biti baš takav kakav je.
Planirate li nešto slično i za ostale albume grupe, primjerice za „Halo Lulu 22“? Sve je moguće, ali zasad o tome uopće ne razmišljam. Svaki put započinje prvim korakom, a rekonstrukcija upravo tog prvog koraka na neki način osvještava smisao čitavog puta.
Kako je došlo do raspada Đavola i što je iniciralo ponovno okupljanje krajem devedesetih?
Do raspada Đavola došlo je sporazumno i prijateljski jer je došao onaj tmurni trenutak kada je rat počeo ulaziti u naše živote i u tom trenutku više nije imalo nikakvog smisla da bend koji pjeva pozitivne i ljubavne pjesme egzistira... Pokušaj ponovnog okupljanja 1998. godine pokazao se kao poprilično promašen potez jer su Đavoli jednostavno bili odraz i energija nekog sasvim drugog vremena i u tom trenutku ponovnog okupljanja nisu mogli funkcionirati na način koji opravdava vlastito postojanje sa svom svojom pripadajućom specifičnom težinom.
Iz te, povratničke postave nastao je vaš sadašnji bend Fiumens. Iako ste i u devedesetima snimili nekoliko vrlo slušanih pjesama, čini mi se da je aktualna, možda i najuspješnija faza vaše karijere započela upravo suradnjom s Leom Rumorom, Vedranom Križanom i Oljom Dešićem?
Istina. Također, moram napomenuti da je to ujedno i najduža faza koja traje već gotovo 20 godina. U tom trenutku nastajanja Fiumensa moja je karijera bila u padu i dosegnula je svoju najnižu točku. Tada je počeo jedan spori i dugi, međutim, na kraju i veoma uspješan proces revitalizacije iste.
Vratimo se u sadašnjost, predstojeći koncert podijeljen je u tri dijela, uz „Ljubav i modu“ i presjek najvećih hitova, tu je i „unplugged“ svirka. Što nam pripremate u tom „ištekanom“ dijelu?
Pripremamo nastup u formaciji tzv. 'Mediteranskog orkestra' kojeg čini ukupno 12 ljudi, a svi s akustičnim instrumentima (gitare, mandoline, gudački kvartet, perkusije, bas, bubanj), pojačani i s klapom u nekim izvedbama. Nudimo svima jako dobro poznate pjesme, ali u potpuno novom , veoma zanimljivom aranžmanu i zvuku.
Najavili ste i zanimljive gošće, s Majom Posavec ste nedavno snimili duet, zbog čega ste se odlučili baš za Josipu Lisac i Zoricu Kondžu?
Obje dame smatram vrhunskim umjetnicama i vokalima i obožavam ih. Sa Zoricom imam i jedan veoma uspješan duet ''Do posljednjeg daha'' iz 1994. za koji smo dobili prvu nagradu stručnog žirija na Splitskom festivalu iste godine, a koji ćemo i ovom prilikom otpjevati. Josipa Lisac još mi nikada nije bila gost, iako ja njoj jesam i to na koncertu za Karla Metikoša svojevremeno, tako da sam bio jako radostan kad je pristala uzvratiti mi gostovanje ovom prilikom.
„Tvoj glas“, spomenuta pjesma s Majom, singl je s albuma na kojem trenutno radite. Recite mi nešto o tom materijalu i kada ga možemo očekivati?
Albumi u klasičnom smislu za mene više ne postoje već petnaestak godina, prvenstveno zbog razvoja interneta i promijenjenog načina konzumiranja glazbe. Singl je opet dominantna forma po mom mišljenju i ja sam se tome prilagodio na način da su moji ''albumi'' sad jednostavno kolekcije singlova. Takav je biti i ovaj nastupajući koji će se zvati ''Jer je pjesma dio nas'', a objavit ću ga paralelno s objavljivanjem svog novog singla koji će se zvati ''Čarolije postoje''. On je dio dječjeg pop rock mjuzikla ''Matilda'' za koji sam napisao kompletnu glazbu na tekst libretistice Marijane Nole i u režiji Nine Kleflin, a izveden je na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku prošlog ljeta.
Znači danas je, autorima poput vas, objavljivanje albuma postalo nešto što radite za vlastiti gušt, bez prave tržišne potrebe?
Autorima poput mene to je i dalje ogroman gušt i smisao života i tako će biti sasvim sigurno do samog kraja. Poručujem svima da još imam nevjerojatno puno energije, volje i ambicije, te da od mene mogu očekivati još puuuno lijepih stvari.
Ako se ne varam, u nekim razdobljima karijere dosta ste se bavili i produkcijom. Kada bih vas zamolio da mi nabrojite nekoliko izvođača čiji biste album zaista željeli producirati, a niste imali priliku, tko bi to bio?
Ne znam, ne razmišljam uopće više o tome jer sam zaključio još odavno da se treba prije svega baviti samim sobom i da sam na taj način najkorisniji i sebi, a posredno tako i svima drugima.
A što se tiče glazbe općenito, imate li još uopće nekih neostvarenih ambicija, da ne kažemo snova?
Pa imam svakako jer onaj koji nema snove onda gubi razlog za vlastito postojanje. Film mi je jedan od tih snova, glazba za film, i nadam se da ću jednom i to uspjeti ostvariti.
