Ozbiljna korupcijska afera u jednoj od strateških nacionalnih tvrtki Jadranskom naftovodu s biti problema, skrenula je u posve nevažnom smjeru. Kako dani prolaze kao da više nije važno je je li poduzetnik Željko Petek u škaniclu donio skoro dva milijuna kuna mita direktoru JANAF-a Draganu Kovačeviću u njegov privatni klub. S jedne strane za to je prije svih odgovoran predsjednik Zoran Milanović koji je zajedno s dobrim dijelom političke i društvene elite u tom klubu u vrijeme lockdowna cijele države gloncao janjeće glavušice, kako je sam rekao, da se ne baci.
S jedne strane njegovo odazivanje u klub na bogatu trpezu posve je razumljivo ako uzmemo u obzir činjenicu da prva dama promiče zdravu prehranu i odgovorno postupanje s hranom. Zato sumnjam da se janjeća glavušica ili neki drugi proizvodi tora često nalaze na njihovu obiteljskom stolu, a još manje da se bacaju. To samo po sebi ne bi bilo problem da mi ostali nismo bili zaključani u stanovima boraveći samo s najužom obitelji.
Obuhvaćen mjerama
No nije Milanović krenuo u rat sa svima zbog toga što je Kovačevićev klub bio otključan dok je sve drugo bilo zaključano, već što je obuhvaćen policijskim mjerama koje su istražitelji mjesecima provodili nadzirući neke ljude s kojima je on tulumario, pa i vlasnika kluba Kovačevića. Odmah je opleo po ministru Božinoviću i premijeru Plenkoviću da su znali za istragu, a eto njemu nisu rekli. Tvrdeći naravno da su obojica to trebali znati što je potpuno u suprotnosti s trodiobom vlasti kako je u Ustavu predviđeno. U sličnoj situaciji našla se i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kada je također bila kolateralna "žrtva" istrage koja se provodila nad Zdravkom Mamićem.
No niti Milanović, a niti Grabar Kitarović se nisu našli ni u kakvoj drugačijoj situaciji od stotina drugih građana koji su tim, ali i mnogim drugim istragama obuhvaćeni nekom vrstom mjera zbog svojih kontakata s pojedincima. Bilo telefonskih ili su se našli u prostorima koji su bili ozvučeni.
Tada je Milanović govorio da bi predsjednica trebala birati društvo pa joj se takve stvari ne bi događale. U neku ruku to je točno, kao što je točno da ne možemo povući paralelu između Mamića i Kovačevića. Kovačević je donedavno bio čovjek bez mrlje u karijeri za razliku od Mamića koji se godinama nalazio, blago rečeno, u sivoj zoni.
Križarski rat
Kolindi je tijekom kampanje poručio da je nakon te situacije mandat započela križarskim ratom protiv tadašnjeg šefa SOA-e Dragana Lozančića, danas Milanovićeva savjetnika. No iz današnje perspektive, reakcija predsjednice više bi se mogla usporediti sa svađom dviju tinejdžerica oko toga da je jedna drugoj zatajila sastanak s dečkom koji se objema sviđa. Dok je za Milanovićev rat sa svima, od premijera, ministara, političkih komentatora, medijskih kuća, političkih protivnika i donedavnih saveznika, križarski rat preblaga usporedba.
Milanović u posljednje vrijeme više podsjeća na predsjednika Tuđmana, no njegove ovlasti danas nisu ni blizu onima prvog predsjednika. Pa i sam Milanović svojedobno je govorio da ne vidi smisao funkcije predsjednika i da bi ga ubuduće trebalo birati u Saboru. No onda se sam kandidirao i pobijedio, a sada čini se nije zadovoljan svojim beznačajnim ovlastima. Svakim novim danom Milanović sve više podsjeća na neke svima poznate europske autokrate. Poput Orbana u Mađarskoj ili Kaczynskog u Poljskoj. No ipak ga ne bih stavio u istu košaru s Putinom, Erdoganom ili našim susjedom Vučićem. Ali poruke kakve je odaslao zadnjih dana i način na koji je to učinio, dobrim dijelom podsjećaju na ranije spomenute političare. Ali i na vremena prije devedesete i demokratskih promjena kada je pravosuđe funkcioniralo po sistemu Kadija te tuži, Kadija ti sudi.
Ima tu i nešto dobro
Srećom, Milanović nema niti blizu takve ovlasti pa ne može primjerice kao Kaczynski uzurpirati Vrhovni ili Ustavni sud, ustrojiti Disciplinsku komoru koja pod kontrolom vladajućih odlučuje o suspenzijama sudaca ili Državnih odvjetnika. Ne može se kao Orban miješati u sudske postupke ili istrage pa od kaznene odgovornosti spašavati prijatelje, zetove i ostalu svojtu. No čini se da bi htio, ako ništa drugo bar za istrage znati. Čak je rekao da je on u svom mandatu takve informacije dobivao. I ja mu vjerujem. Kao što ne vjerujem da to isto nisu znali i svi njegovi prethodnici i kao što ne vjerujem Plenkoviću da takve informacije ne dobiva.
No u cijeloj ovoj situaciji ima i nešto dobro. Pokazalo se da trebamo određene zakonske promjene kojima bi jasno definirati kada, tko i u kojem obliku može doznati određene informacije o istragama koje se vode. To bi se dakako trebalo odnositi samo na one detalje važne za nacionalnu sigurnost. Sve drugo ne bi imalo smisla. Jer zamislite da je primjerice bivši premijer Sanader za njegova mandata dobio informaciju o istrazi koja je u začetku, a koja bi nakon nekog vremena mogla doći do njega samoga. Srećom za najviše državne dužnosnike, a našu nesreću, u takvoj situaciji nikada nismo bili. Kod nas se istrage, kada su ozbiljni igrači u pitanju, otvaraju tek kada ti isti siđu s vlasti.
Upravo zbog činjenice da je Milanović dobar pravnik i često ističe kako je veliki poznavatelj i čuvar Ustava, teško je proniknuti u motive ovakvih njegovih reakcija. Je li ga samo zaboljelo što je i on ispao magare zajedno s ostalom magaradi, kako je nazvao Plenkovićeve ministre i našao se u moguće kompromitirajućoj situaciji ili se iza brda valja nešto veće? Kada su istrage u Hrvatskoj u pitanju možda ćemo saznati kroz par godina, no puno je vjerojatnije da nećemo saznati nikada. Možda nas ipak svi iznenade pa ćemo doživjeti da institucije, kako je Milanović svojedobno rekao, tjerajući lisicu istjeraju King Konga.
