Počnimo citatom vrsnog novinara Borisa Rašete iz teksta o prosvjedima u Sloveniji: "Masi ogorčenih građana ne smeta, čini se, toliko siromaštvo (pola Makedonije siromašnije je od pobunjenih Mariborčana, a u Makedoniji nema bunta) koliko nejednakost. (...) Izazovno drsko narušavanje moralnog reda i pljuvanje na ideju jednakosti, izbezumljuje ljude puno više od pukog siromaštva. Pogonsko gorivo svakog bunta nije glad, nego osjećaj nepravde."
Ajmo sad na ingeniozni Prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije koji predviđa zone za golfske terene u svakom mjestu Dalmatinske zagore koje ima ledinu. Golf bi se, po ovom planu, trebao igrati u Zadvarju, Šestanovcu, Dugopolju, Sinju, Trilju i Vrlici, a igrali bi ga sve sami elitni gosti.
Pitoreskno domicilno stanovništvo
Ako se ovaj plan nekim čudom ostvari, ako se ti elitni golferi stvarno pojave u Zagori, bit će to tolika koncentracija nejednakosti na tako malo prostora da će se moći mjeriti s Tajlandom, Kubom i sličnim turističkim destinacijama na kojima elitni gosti sa Zapada ubijaju stres u svojim resortima i spa-centrima diveći se pitoresknom domicilnom stanovništvu koje još vozi automobile iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Ajmo sada u Zagoru, čisto da vidimo kako bi taj sraz izgledao na terenu. Prije par mjeseci mjesto je dobilo ulice i kućne brojeve, pa ćemo jednu od tih ulica uzeti za ono što eksperti zovu case study. U šest domaćinstava u ulici zaposleno je možda četvero ljudi, i to na primanjima manjima od 5.000 kuna. Tu su još dvije, tri braniteljske mirovine, dvije prijevremene mirovine i jedna socijalna pomoć. A takvih je desetak ulica u mjestu. Budžeti se popunjavaju poljoprivredom, ali su zahvaljujući supermarketima prihodi od nje sve manji. Prometna povezanost s većim mjestima je, zahvaljujući ingeniozno izvedenoj privatizaciji Autoprijevoza Sinj, skoro nepostojeća, pa babe po kućama mole krunicu da im unučadi koja stopira ne stane neki Paravinja.
Ljudi koji dolaze privatnim avionima na odmor
U takve sredine trebali bi, po ovom planu, počinjati dolaziti elitni golferi. Igrači tog sporta "lišenog svađa oko sudačkih odluka, faulova, nerviranja, pa ga zato sve više igraju oni koji su neprestano izloženi stresu". Ljudi "koji imaju naviku boraviti na odmoru osam dana i za to vrijeme posjetiti i igrati na najmanje šest različitih terena koji su međusobno udaljeni od pola sata do 45 minuta vožnje automobilom", ljudi "koji dolaze privatnim avionima na odmor".
Gen koji tjera u brda
Ako ćemo vjerovati Borisu Rašeti koji kaže da "pogonsko gorivo svakog bunta nije glad, nego osjećaj nepravde", možemo zaključiti da će, u slučaju ovog scenarija, pogonskog goriva u Zagori biti više nego dovoljno.
Pitoreskno stanovništvo Zagore ima, naime, taj gen koji ga svako malo natjera da s nekakvim oružjem ode u brdo i tamo se organizira u pokret otpora – hajduke, partizane i tome slično. A tome je pogotovo sklono u povijesnim trenucima u kojima "izgubi vjeru u institucije" i doživi "osjećaj nepravde". Kad mu se, recimo, neki Sulejman kurči po selu, pa mu uzme kćer za harem i poslije o tome snimi sapunicu, kad mu Hans gazduje po selu, pa uđe u podrum i popije mu vino ili mu golfer okupira najdražu ledinu i brči se po njoj u šeširiću dok on nema za kruv.
Mislite da pretjerujem s usporedbom? Dobro. Iz razloga koji će uskoro postati razumljivi, nećemo navoditi imena aktera akcije koja se dogodila prije par godina na padinama Mosora, te majke hajduka iz ovog kraja. Završila je, naravno, pokoljem nedužnih bića, ali poruka koja je odaslana bila je više nego jasna.
Uzeli oružje i krenuli u brda
Talijanski koncesionar dobio je koncesiju za lovište, dovukao raznih beštija da elitni gosti imaju po čemu pucati, a naši junaci više nisu smjeli loviti "na svom brdu". Onda su, a šta bi drugo, uzeli oružje i krenuli u brda. Točno na granici tog područja pod koncesijom, pored izvora, pobacalo se kukuruza, suhih smokava, jaja i čekalo beštije da izađu iz prostora pod koncesijom. Uslijedio je pokolj. Pobili su elitnim gostima sve potencijalne mete. Blagovala se divljač sljedećih nekoliko mjeseci.
Naravno, sad se nameće pitanje – radi li se o herojima iz pokreta otpora ili običnim zločincima kao što će se nametnuti i kad neki majstor u diverzantskoj akciji sjebe dovod vode do golf-terena ili pod okriljem noći okopa onu ledinicu oko devete rupe?
Fala bogu, neće biti ni prvi ni zadnji put da imamo tu dilemu. Mada, nešto mi govori da bi mogli završiti kao heroji. Pa pogledajte Uskoke. Pljačkaši brodova, a danas se po njima zove tijelo za borbu protiv korupcije.
