Imam frenda koji je prije dva mjeseca odlučio prestati konzumirati (domaće) medije. Sada, kaže, dobro spava, ima urednu stolicu, seksualni život mu se popravio, ne treba mu više ni joint nakon dolaska s posla.
Život u paradoksu
Bilo mu je, kaže, naprosto preuzbudljivo, preekskluzivno i prešokantno. Konkretno, čovjek je freelancer u jednoj još uvijek dobrodržećoj branši i posla ima. Situacija s poslom i karijerom mu je, kao freelanceru, uvijek ista – bila kriza ili ne, projekata može biti i ne biti i nikad ne zna što će raditi za pola godine. Paradoks je bio u tome da se našao u situaciji u kojoj posla ima više nego prije pet godina, a osjeća se lošije, nesigurnije, napetije. Jer kad god bi otvorio novine ili pogledao vijesti, tamo bi naletio na šokantne i ekskluzivne vijesti o tome kako je pitanje trenutka kad će cijela naša ekonomija krahirati, a svi mi skupa završiti gladni i bosi na cesti. Tako i kolege, pa bi sutra na posao svi došli sjebani, nervozni i rastureni iako rade isti posao kao i prije pet godina, za jednake novce. Pitanje je samo hoće li poslodavac iskoristiti ovo njihovo mentalno stanje i smanjiti im plaće znajući da se "zbog dramatične situacije u zemlji" neće puno buniti.
Ne bih volio da se ovo iščita kao još jedno palamađunje o medijima "koji šire crnilo dok situacija uopće nije loša". Ekonomska situacija je daleko od bajne, nije ni nešto pretjerano obećavajuća i baš bi zato bilo poželjno da se mediji bave informiranjem, a ne šokiranjem i uzbuđivanjem javnosti proizvodeći permanentno stanje visoke napetosti, u kojem informativne emisije izgledaju kao epizode sapunica, pa je svaka druga vijest ekskluzivna, dramatična i šokantna da imaš osjećaj da će u sljedećem nastavku sve skupa eksplodirati. A neće nego će se stanje "uzbuđenosti i šokiranosti" forsirati još milijun epizoda.
Kako se u ovom ludilu ekskluzive i šoka uopće informirati?
Kad ukucamo u Google riječ "šokantno", dobijemo 3.320.000 rezultata. Kad ukucamo riječ "ekskluzivno", dobijemo 4.260.000. Kako se u ovom ludilu ekskluzive i šoka uopće informirati? Teško i nikako. Ovo ludilo, u kojem se više igra na emocije čitatelja i gledatelja nego na razum, posljedica je prepuštanja medija slobodnom tržištu, pa njihov cilj postaje skupljanje što većeg broja konzumenata, a tek onda njihovo eventualno informiranje. A, naravno, najlakše ih dobiješ na emociju, pa im prodaješ samo efektne, emotivno nabijene stvari.
Samo da se talasa i da mi je faca na televiziji
Što se dogodi kao posljedica? Dogode se Dragutin Lesar, Ruža Tomašić, Tomislav Karamarko, Zdravko Mamić, veseljaci iz HDSSB-a i slična ekipa, koja ovakvo tragično stanje medija krene zloupotrebljavati, pa im servirati sve same "ekskluzivne i šokantne" voleje. Samo da se talasa i da mi je faca na televiziji.
Pa je Lesar planirao tužiti premijera za veleizdaju, može li šokantnije, pa Karamarko uz pridružene braniteljske udruge traži ostavku premijera za svaku pizdariju, pa se veseljaci iz HDSSB-a ubijaju od smišljanja efektnih, provokativnih i prvoloptaških fora doživljavajući Sabor kao pozornicu za svoje performanse, pa Mamić udara po Jovanoviću Srbinu, a Ruža Tomašić izvali ono što izvali. I eto ti cirkusa, eto šoka i nevjerice, eto mesa za naslovnice i zgražanja. Kad tome dodaš "povijesnu" utakmicu Srbije i Hrvatske, imaš osjećaj da će rat za deset dana. A ne dogodi se ništa. Mamić priveden i pušten, Ruža je isto na pragu zaborava, utakmica prošla s regularnom dozom incidenata, premijer nije dao ostavku... Nastavljamo dalje čekajući tko će i što sljedeće šokirati, pa da se nastavimo nervirati i živjeti na rubu.
Vrhunac ludila
Prošli tjedan je stvarno bio vrhunac ovog ludila – svaka tema je bila pitanje života i smrti – hoće li Mamić završiti u zatvoru jer je rasistički vrijeđao Jovanovića, je li Domovinski rat bio građanski ili ne, tko je u Hrvatskoj gost, a tko ne, što premijer zna ili ne zna o Finskoj, hoće li DORH privesti Sinišu Mihajlovića zbog stare izjave talijanskim medijima, je li Stanimirović četnik, hoće li utakmica biti prekinuta ili ne... Hrvate je najlakše emotivno nadražiti kad su Srbi u pitanju, pa je svaka ova tema dobila svoju naslovnicu i tretirala se kao životno pitanje. Za to vrijeme smo se propustili informirati o novom rebalansu proračuna, o novom ministru turizma kojeg bi svaki investitor poželio za zeta, o davanju autocesta u koncesije, o sudbini radnika Brodosplita, o novom Zakonu o radu, o situaciji s visokim obrazovanjem i o još malih milijun tema u kojima nema Srba. Te teme će se pokriti tek kad oveća skupina građana s transparentima blokira tvornicu ili ulicu. Tek tada se ove teme napune nužnom dozom emocija, tužnih životnih priča i drama dovoljno intenzivnih da se spucaju na naslovnicu ili u dnevnike. Do te točke, to su nekakvi dosadni procesi, nije zanimljivo, nije dovoljno dramatično, nema elemente sapunice.
Rat za fotelje i čitatelje
Što se dogodi kao krajnja posljedica? Dogodi se incident u Kistanjima, jer klinci ne razumiju što je medijska histerija, dogodi se ekipa s početka teksta, koja s grčem u želucu ide na posao spremna pristati na sve uvjete poslodavca. Naši cirkusanti i mediji, koji im daju prostora, to kao da ne vide. To se odvija daleko od desetak zagrebačkih ulica i zgrada u kojima traje bjesomučan rat za fotelje i čitatelje.
