Trudna je već šest mjeseci. Onda je prije dva tjedna saznala da njezino dijete ima agresivni tumor na mozgu, koji mu je deformirao glavu. Saznala je da njezina beba vjerojatno neće preživjeti.
Ako preživi imat će teška mentalna oštećenja. I onda su je liječnici lijepo poslali kući. Kažu, trudnoću ne smije prekinuti. Premda šanse za djetetov normalan život ne postoje, premda je život majke možda u opasnosti nitko joj nije predložio prekid trudnoće, rekli su joj da je to nakon 10. tjedna protuzakonito i da ode doma čekati da beba umre.
Savjetovali su je da ode u Sloveniju. Bila je u četiri zagrebačke bolnice, tražila je da se osnuje posebna komisija koja bi joj odobrila prekid trudnoće i nitko ništa. Nitko joj nije ni odgovorio, kamoli spomenuo da hrvatski zakon dozvoljava prekid trudnoće ako će se dijete roditi s teškim manama.
Onda je otišla u Sloveniju, gdje su je primili toplo i ljudski i objasnili joj sve opcije. Sve se to dogodilo Mireli Čavajdi, 39-godišnjoj majci, kojoj je prvi udarac zadala djetetova bolest, a drugi bešćutni hrvatski zdravstveni sustav.
U njoj kuca njegovo srce. Udari je nožicom, tu i tamo, i ostavi otisak stopala pored njenog pupka. On je najveća ljubav svoje mame, a majka će učiniti baš sve da ga zaštiti.
"Ne bih mu htjela priuštiti život da nas gleda i da možda ne može pomaknut jedan dio tijela ili da uopće nije svjestan, vrlo vjerojatno jer kad nekom odstranite pola mozga", ispričala je Mirela.
Njezin sinčić ima nju, svoju majku. Ima i tatu, starijeg brata. I baku i puno rodbine. Već ima i ime. Grga. Ali Grgi je nedostajalo malo sreće jer i prije rođenja mu je otkriven tumor.
"Rekli su da je to veličine oko 6 puta 4 centimetara na malu glavu koja je negdje 10 centimetara. Onda si možete zamisliti koliko je to. Rekli su i da, ako se rodi i ako preživi zahvat da će imati teška mentalna oštećenja", objašnjava majka Mirela.
Takav život nijedan roditelj ne želi svom djetetu. Ali nijedna od četiri bolnice kojima se obratila za to nisu marile iako su, po zakonu, trebale. Da njezina bebe boluje od galopirajućeg tumora doznala je prije dva tjedna dok je slušala plač od sreće žena koje su tu večer upravo rodile svoje zdrave nasljednike.
"Slegnula je doktorica s oba ramena. Rekla je: 'ovo vam neće odobriti niti jedno etičko povjerenstvo'. To su bile njezine riječi. Kao, nemojte se uopće truditi i moj savjet vam je da se spakirate i potražite pomoć u susjednoj državi Sloveniji", tvrdi Mirela.
Tamo pak, potpuno drugačiji pristup. Misli se i na one ružne, ali neophodne stvari u ovakvim situacijama.
"Da li želimo skupni pokop, da li želimo pokop-pogreb, da li hoćemo donest nešto bebici nekakvu igračku, uspomenu. Neke stvari koje si ovdje ne možete uopće si pojmiti kod nas", kaže Mirela.
Postoji li opasnost za majku kao, a ne samo za bebu.
"Mi smo danas saznali iz jednog članka stranog, ja se sad ne mogu sjetiti jer sam u šoku, ali to moja odvjetnica zna, da čak te maligne stanice da ima neko istraživanje, mogu prijeći preko posteljice na mene. To mi isto nitko nije rekao", objašnjava.
Ponekad, iskreno priznaje Mirela, poželi da iznenada dobije trudove.
"Da se bar ova cijela tortura sad završi, ali onda mi je sljedeća misao bila što ako se rodi živ i ja ga moram takvog gledati i da mi onda umre. Kad se još s njim i vidim i kad ću se još više zbližiti s njim. Pitam se tko će kasnije sakupiti dijelove mene", priznaje naša sugovornica.
