Danas je Dan planeta Zemlje i mene opet muči pomisao koja me u zadnje vrijeme baš često opsjeda. Muči me, naime, pitanje kako ljudska bića mogu istovremeno stvarati i ljepotu i dobrotu, a s druge strane uništavati i jedno i drugo bez da trznu? Slušamo (pre)poruke o čuvanju i zaštiti prirode, o razvrstavanju smeća, o sadnji cvijeća, o spašavanju šuma, spašavanju životinja, pasa, mačaka, medvjeda, vukova, nilskih konja, dupina i leptira, o humanim pristupima u proizvodnji hrane, odjeće i obuće, o odbacivanju plastike, štednji električne energije i štednji vode i sve to dok na televiziji sporadično pratimo granatiranje i demoliranje neke susjedne ili udaljene zemlje.
Granatiranje zemlje i granatiranje Zemlje. I nije mi sad na pameti samo rat u Ukrajini, pričam o svim ranjenim dijelovima ovog planeta. Kako to sve stane u jednu sliku, jedan mozak, jedan planet, u jedan te isti svemir? Ne znam kako drugi ljudi pomire takve stvari u sebi, jer meni ne uspijeva. Doslovno me do ludila dovodi količina apsurda i paradoksa oko mene.
Recimo, neki dan čitam jednu objavu na društvenoj mreži. Autorica „statusa“, koja inače iskazuje razumijevanje i podršku ruskim aktivnostima u Ukrajini, gnjevno optužuje pola svijeta za fašizam. Njen bijes je većim dijelom usmjeren prema onima koji generaliziraju i iskazuju neprijateljstvo prema svim Rusima.
Čitam to i mislim se pa da, žena je u pravu. Ne možeš sad mrziti ili kriviti sve Ruse zato što je Putin izvršio agresiju na Ukrajinu. Slažem se u potpunosti s njenim stavom i smatram da treba osuditi takvo ponašanje pa čak i ako dolazi od onih koji u sukobu između ove dvije zemlje stoje na istoj strani s nama.
Međutim...
Na istom profilu, par objava niže, razdragani komentatori pokazuju neskriveno zadovoljstvo, da ne kažem oduševljenje na vijest o pucnjavi u Sakramentu u kojoj je, početkom četvrtog mjeseca, ubijeno šest ljudi, a još devetero ranjeno. Idu zluradi komentari tipa "Neka se samo krešu", „Prokleti Amerikanci, dabogda se poubijali međusobno“ i slično. Pravednica i autorica objave kojom se optužuje svijet za fašizam, generaliziranje i mržnju prema Rusima, ničim nije pokazala da je takvo generaliziranje i mržnja prema svim Amerikancima imalo smetaju. Mrtva hladna je „lajkala“ takve komentare jer, šta ima veze ako je netko nevin poginuo u Americi.
Nema nevinih Amera, to se zna. Krivi su čim se rode i neka ih neki psihopat sve poubija. I sad ja to sve gledam i pitam se kako je moguće da autorica objave nije svjesna da na istom mjestu, u istom danu, skoro pa i u istom satu osuđuje generaliziranje i mržnju prema jednom narodu i podržava i ohrabruje isto to prema nekom drugom narodu? Fascinantno je kako ne vidimo da se često pretvaramo upravo u ono protiv čega se, navodno, borimo.
Pri tom, da se razumijemo, ja uopće ne vjerujem da itko od tih ljudi zaista mrzi ikoga. Imamo slobodnog vremena, imamo društvenu mrežu, imamo svojih deset prstiju i glavu punu stavova -možda nas je naljutio bračni partner/ica, djeca, susjedi pa eto da se malo ispraznimo rigajući otrov na Amere ili Ruse, svejedno. I onda mi, takvi, idemo kao razvrstavati smeće. I saditi cvijeće.
Ista, uporna misao vodi me dalje u bespuća besmisla; na koji način mislimo sačuvati planet ako nismo sposobni, uz samo malo obične tolerancije, zdravog razuma i pristojnosti sačuvati ni vlastita prijateljstva, odnose s bližim i daljnjim rodom, susjedima? Pa samo tijekom pandemije, pod teretom pravedništva i istine skončala su brojna virtualna, ali bogme i stvarna prijateljstva, pa čak i rodbinski odnosi. Nismo još uspjeli prebrojiti sve od virusa stvarno i metaforički stradale osobe, kad evo i rata u Ukrajini – ono nešto odnosa koji su uspjeli preživjeti pandemiju, nisu preživjeli novo zlo, tu još jednu kataklizmu. I kao da je u svakoj toj novoj kataklizmi svima, puno više od preživljavanja, važno biti u pravu.
Jesmo li izmoreni od svega u zadnje dvije godine potpuno pošandrcali pa kao neki živčani, razjareni zombiji bauljamo okolo i iskeženih zubi tragamo za onima koji drugačije misle? Idemo okolo i vičemo „Uaaaa fašisti!“ i usput nimalo humano, a još manje plemenito tretiramo sve one sa „druge strane“. Kako se ne čujemo i kako ne vidimo da ni sami nismo ništa bolji od onih kojima lijepimo sve te strašne etikete? I dok ta neka masa urla iz petnih žila „fašisti!“, istovremeno ne dao ti Bog predstaviti se kao antifašist, jer po novome najgori fašisti su upravo antifašisti a najveći antifašisti su oni donedavno osvjedočeni, jedan kroz jedan fašisti jer je u njima, još za vrijeme njihove fašističke faze u stvari čučao iskreni, ali valjda malo sramežljivi antifašizam. Ludom i zbunjenom se sve to jako sviđa, evo lajk i srce, koja neshvatljiva groteska i nevjerojatna petljancija.
Dok se sve to ne otpetlja, dok se ne izvrši ta opća trijaža i dok se zasigurno ne utvrdi tko je anđeo a tko vrag, tko je pravednik a tko zločinac, tko fašist a tko, daprostite, antifašist, čovjek bi samo da pobjegne nekud gdje je mir i gdje će mu razvrstavanje smeća djelovati kao nešto što ima smisla. Takvo mjesto sigurno postoji ali, koliko znam, jedino prijevozno sredstvo kojim je do njega moguće doći je – svemirski brod.
Danas je Dan planeta Zemlje i, fejsbučkim rječnikom rečeno, čestitam svima koji slave.
