Nakon što je saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić ispričala svoje potresno iskustvo iz bolnice, pomoćnik ministra zdravstva Vili Beroš najavio je opsežnu istragu i inspekciju u zdravstvenim ustanovama, a mnoge žene nastavile su izlaziti u javnost sa svojim iskustvima.
Dok su se brojni liječnici našli pod paljbom građana, jedna je majka ispričala svoju priču koja se navodno odigrala 2015. godine u bolnici Sveti Duh. Priča je objavljena anonimno na Facebook stranici Iskustva mama u HR rodilištima/bolnicama.
Prenosimo je u cijelosti.
"2. rujna 2015 rodila sam predivnu zdravu djevojčicu Anabelu u KB-u Sveti Duh, porod kao porod prošao je ok. Taj dan bila sam jedina u boksu i nije bilo nikakve gužve. Prvih 24 sata prošlo je uredno, a nakon toga počinjem primjećivati da s djetetom nešto nije u redu. Ne mogu je probuditi, ne želi jesti. Želim napomenuti da mi je ovo četvrto dijete tako da imam iskustva. Zovem sestre i iznosim im svoju zabrinutost, kad ono hladan tuš, slušam rečenicu “mama je rodila četvero djece pa odmah misli da je pokupila svu pamet svijeta i postala doktor”, nakon koje se okrenu i odlaze!
Lijena beba?
Navečer nakon vaganja dolazi mi pedijatrica sva zabrinuta, da što ja to radim - moje dijete gubi na kilaži. Istoj govorim da sam već zvala sestre jer mi dijete ne želi jesti, samo spava, a ja je ne mogu probuditi! Dotična mi upućuje riječi da imam lijeno dijete, a očito ni ja nisam bolja.
Sljedeći dan je protekao u mom moljakanju da se se dijete pregleda jer nije normalno da spava po 5-6 sati. Svaki put sam odbijena s uvredljivim odgovorima i optužbama kako nisam normalna, sigurno sam dobila postporođajnu depresiju, da ih ne zamaram jer oni imaju i ovako previše posla. Po otpustu kući pitala sam zašto djetetu nije vađena krv kada su svoj ostaloj mojoj djeci vadili. Rekli su da nema potrebe za time jer dijete je zdravo.
Upitam kako to znaju kada dijete ne jede i samo spava, a oni opet da smo obje lijene i da se ja malo trgnem. Dolazimo doma, Anabela sve više i više spava, a u 20 sati uspjela sam je malo nahraniti, nakon toga počela je čudno stenjati, mislila sam valjda grčevi (inače nemam iskustva s time ). Do ponoći sam je probala u još par navrata nahraniti, ali bezuspješno. Od umora sam zaspala, a u 7 sati ujutro skačem iz kreveta i shvaćam da ona nije jela od 20 sati. Brzo je budim i stavljam na prsa koja ne želi prihvatiti, dijete je malaksalo i stenje.
'Dijete je zdravo'
U 7.30 zovem pedijatra koji me upita ima li dijete temperaturu, vadim toplomjer i mjerim. Dijete ima 38,3. Pedijatar me upućuje da se vratim na Sveti Duh pa neka oni tamo dalje poduzmu što treba. Dolazimo u bolnicu. Prvo ide paljba da što tu radimo, oni su dijete otpustili i nemaju više veze s njom. Nakon naše upornost pristaju pogledati dijete, dolazi doktor. Uzima dijete koje je tromo i u bolnim jaucima, štipa je po tijelu neprestalno gunđajući da što mi tu radimo, zaključuje da je dijete savršeno zdravo. Zdravo???? Pa dijete stenje, malaksalo je, tromo, ima temperaturu. Isti živčano uzima toplomjer i mjeri. Toplomjer pokazuje 37,3, zaključuje da ja imam psihičkih problema i da lažem.
'Sumnjamo da će preživjeti'
Dijete je njemu savršeno zdravo, neka odem doma, a ako baš želim mogu i u Vinogradsku pa da me oni uvjere kako je dijete odlično. Isti ne želi napisati otpusnicu, no inzistiram pa opet nervozno, živčano i osorito piše kako je dijete zdravo, ali eto on preporučuje odlazak u Vinogradsku (treba se zaštititi, papir sve trpi). Uzimamo dijete, odlazimo do Vinogradske, samo što smo stupili nogom na odjel djetetu se naglo pogoršava, odmah mi je uzimaju iz ruke, ja im ukratko govorim sažetak svih događaja, primaju se za glavu izbacuju me van, svi su se uskomešali, doktori samo ulaze i izlaze.
Nakon 30 minuta do nas dolazi doktorica, pa još jedna doktorica, medicinske sestre me okružuju, jedna drži čašu s vodom i nekakve tablete, govore da sjednem... a onda čujem "dijete se nalazi u inkubatoru, ima teški novorođenački meningitis, izvukli smo samo gnoj, nije bilo likvora, na porodu su je zarazili sa bakterijom, odite uz nju jer svaki tren može umrijeti, sumnjamo da će preživjeti."
Nije im se dalo izvaditi krv?
Tri mjeseca se borila za život u zaraznoj, prošla niz operacija glave, kada smo nazvali Sveti Duh da im kažemo kako dijete ima meningitis, ne da bismo im prijetili već da se i netko drugi nije zarazio, dobili smo pljusku da što mi hoćemo od njih! Ni hvala što šte nam javili, ni kako je dijete, a 'oprostite' tu riječ ne poznaju.
Moje dijete danas ima tri godine, u međuvremenu je oboljela od tumora kao nuspojava agresivnog liječenja, sada ima simptomatsku epilepsiju. Živimo dan po dan jer ne znamo postoji li sutra, ne znam hoću li je sutra imati u svom zagrljaju, a zašto? Zato što se nekome nije dalo izvaditi krv, mora se piti kava i tračati.
Lakše je izvrijeđati majku, optužiti je da drami u prazno, reći da ima postporođajnu depresiju, no ništa ne poduzeti za istu... Brigo moja prijeđi na drugog. Jedan mali život je uništen, zdravo dijete sada je invalid, nema mozga, a možda nema ni sutra, jedna sedmeročlana obitelj je ranjena i živi u 24-satnom strahu... Zašto? Sve se moglo lako riješiti samo da su odmah reagirali kada sam im prvi put rekla dijete spava pet sati i ne jede. Svi simptomi su tu bili, ali oni ih nisu htjeli vidjeti jer morali su piti kavu", napisala je majka u grupu 'Iskustva mama u HR rodilištima/bolnicama'.
