Kako je ispričao, u svijet kriminala uplivao je sa 17, 18 godina iz znatiželje. Priznaje kako je jednostavno htio biti frajer.
'Prije nekih pet, šest godina išao sam u Nizozemsku po dva kilograma kokaina koji je trebao doći u Hrvatsku, ali sve se zakompliciralo. Preuzeo sam robu koju sam trebao i dao je s novcem vozaču. Ja sam putovao avionom. No kad sam stigao u Hrvatsku, niti je bilo robe, ni vozača ni novca koji sam mu dao. I tu je krenula agonija. Prijatelj i ja pustili smo ga nekoliko dana, da vidimo hoće li se javiti, no od njega ni traga ni glasa. Onda smo ga krenuli tražiti. Pronašli smo ga preko svojih kanala. Izmotavao se da ga je policija zaustavila na granici, pa da je robu nekome dao... Poveli smo ga sa sobom u Zagreb da naplatimo to što nam je dužan, dosta sam ga i "uneredio"... U konačnici je dobio teške tjelesne ozljede, a kada smo se dogovorili da to naplatimo tako da nam prepiše kuću i vozili ga doma, na naplatnim kućicama dočekale su nas policijske barikade... Znao sam da je gotovo i da ću završiti na robiji', ispričao je za Dnevnik.hr.
Obitelj nije ni slutila čime se bavi
To se i dogodilo. Marinko je uhićen i odveden prvo u istražni zatvor u Remetinec u kojem je bio deset mjeseci. Obitelj je ostala šokirana jer nije ni slutila čime se on bavi.
'U toj situaciji majka je dobila moždani udar, tata šećernu bolest. Supruga isto nije znala da dilam. Za sve njih ja sam se bavio trgovinom i nitko nije sumnjao u nešto što ima veze s kriminalom. Na kraju sam osuđen na četiri i pol godine zatvora za preprodaju droge i otmicu', ispričao je.
U zatvoru je radio na sebi
'Shvatio sam da je to sve što sam radio bilo pogrešno. Da to moram promijeniti. Da ima neki razlog zašto sam tu. U zatvoru bar imaš vremena raditi na sebi. Ako želiš. U ćeliji sam bio s cimerom koji je čitao Bibliju. I ja sam počeo čitati duhovne knjige. I ne samo duhovne. U školi sam pročitao dvije knjige, a u zatvoru sam 'gutao' sve. I pisma koja sam dobivao od roditelja, a u kojima su mi poručivali: Vjeruj. Moli se. Sretnik sam jer su roditelji ostali uz mene', kaže Marinko koji je zahvalan što oni, kao ni njegova supruga nisu propustili nijedan posjet.
Priznaje da mu je strašno teško padala činjenica da ne može vidjeti novorođenu djecu.
'Najteže u zatvoru bilo mi je onda kada sam dobio prvo dijete. Došao mi je komandir u ćeliju, znao sam da je to taj termin kada mi supruga treba roditi. Rekao mi je: Dobio si sina, sve je prošlo u redu. To me sasjeklo, dotuklo... Šok. Suze. Gdje sam ja sada, a žena mi je rodila sina? No, to sam isto prihvatio. To mi je dalo dodatni motiv da izvučem najbolje iz te situacije, da kad izađem van budem uz svoju djecu', kaže Marinko.
U zatvor ušao bez djece, izašao kao otac njih dvoje
Htio se pripremiti da bude što bolji otac kad izađe na slobodu pa je u Lepoglavi krenuo na radionice odgovornog roditeljstva.
'To mi je puno pomoglo. U zatvor sam ušao bez djece, a kada sam izašao van, nakon tri i pol godine, imao sam dvoje djece. Ispočetka je bilo teško. Nije im bilo jasno da ja sada živim s njima. Nisu željeli ostajati nasamo sa mnom. Pa smo imali privikavanje; ostajali su prvo pola sata, pa sat, pa tako dalje... Trajalo je to tri mjeseca. Sjećam se da sam, kada smo prvi put izašli u park, ponio vlažne maramice i stalno sam hodao za njima i brisao ih. Navika iz zatvora. A onda sam shvatio da sva djeca pužu, igraju se u pijesku, padaju i da nitko drugi ne hoda za djetetom i stalno ga briše', ispričao je.
Djeca mu ne znaju da je bio u zatvoru, objasnit će im kad odrastu kakvim putem ne treba krenuti. Nakon odslužene tri i pol godine morao se javljati u Probacijski ured, a još godinu je dana bio pod nadzorom.
