Mladić (19) iz Pule odlučio je otvoriti dušu i za Glas Istre podijeliti svoju priču. On je transrodna osoba koji si to nije htio priznati, a sada se napokon prepoznaje u ogledalu.
"Prepoznao sam da se ne osjećam dobro u svom tijelu kad je počeo pubertet i kad su se počele događati promjene o kojima nikad prije nisam razmišljao i koje su me počele smetati, jer sam se osjećao kao da gubim sebe i svoju slobodu", objasnio je mladić.
'Sviđale su mi se cure'
On se ni prije puberteta nikad nije osjećao kao djevojčica ni djevojka, a bojao se reći da je dečko. Taj period je za njega bio jako težak i loše iskustvo.
"Bavio sam se sportom i to je, koliko god bilo zabavno i zdravo, bilo i dosta nelagodno. Primjerice, kad su mi počele rasti grudi, trudio bih se oblačiti što šire majice i navlačiti ih da se ništa naprijed ne vidi. To sam stalno radio tijekom treninga i utakmica. Mislio sam da će ta neugoda proći kad se prestanem baviti sportom, ali to se nije dogodilo. Bio sam klaun društva i pokušavao nasmijati svoje prijatelje. Sad kad gledam unazad, primjećujem koliko sam se ponašao kao tipični trinaestogodišnji dječak", priznaje.
"Što se tiče zaljubljivanja, sviđale su mi se cure, ali nisam se osjećao ugodno koristeći za sebe termin homoseksualca ili lezbijke jer bi to značilo da sam i ja djevojka", ističe i dodaje da je sve kulminiralo u trećem razredu srednje škole kad je shvatio da nešto ipak ne valja.
'Uplakan sam mami rekao što me muči'
Nije si htio priznati da je transrodan zbog predrasuda koje je i sam imao. Kasnije je to ipak odlučio podijeliti s nekoliko prijatelja koji su ga počeli oslovljavati u muškom rodu.
"Odmah su me prihvatili i pomogli mi. Tijekom nekoliko ljetnih mjeseci rekao sam i ostatku prijatelja te na neki način 'izašao' u javnom životu. Kad sam krajem ljeta uplakan rekao mami što me muči i što se događa, ona je napravila što bi svaki roditelj trebao želi li pomoći svome djetetu. Prihvatila me i odlučila me podržati u primanju zdravstvene skrbi kakvu transrodni ljudi trebaju primiti. Nisam se bojao neprihvaćanja jer sam se okružio zaista izuzetnim ljudima, a oni koji me nisu prihvaćali nisu me pretjerano zanimali", priznaje potvrđujući da je proces tranzicije dugotrajan i težak:
"Ljudi misle da transrodni ljudi i djeca samo dođu kod doktora i prime hormone, ali to nije istina. Potrebno je mnogo psihološke i psihijatrijske evaluacije, zatim pretraga kod endokrinologa, a s navršenih 18 godina mogao sam započeti s hormonalnom terapijom. Godinu dana nakon što sam priznao sam sebi tko sam, ušao sam u drugi pubertet koji me, kad uspoređujem s prvim, čini sretnijim i vraća mi slobodu i samopouzdanje koje sam nekoć imao. Napokon prepoznajem sebe u ogledalu, a to je po meni dokaz da je primanje propisane zdravstvene skrbi ključno za poboljšanje kvalitete života transrodnih osoba."
