Bilo bi krajnje licemjerno od mene, čovjeka koji godinama upozorava do čega nas može dovesti indoktrinacija djece koja se obavlja na svim razinama zbog osobnih politikantskih ambicija jedne manjine, bolje rečeno kaste koju nikada uistinu i nije bilo briga do čega njihova politika na koncu može dovesti, da danas pišem bilo što doli istine. Istina boli, istina je uvijek najstrašnija, ali istina je jedini način da se suočimo s onim što radimo, bolje rečeno što ne radimo, i s onim najstrašnijim. Našim odgojem. Odgojem djece u Hrvatskoj.
Ako držite da imate pametnija posla doli čitati nečije
pametovanje o svom odgoju i načinu na koji odgajate svoju djecu,
to je vaše pravo, kao što je vaše pravo da okrenete kanal na
televizoru, da izbjegavate užasne vijesti koje štete vašem
delikatnom psiho – fizičkom organizmu, sve je to ponavljam vaše
puno pravo.
Nažalost, to pravo upražnjava previše ljudi u ovoj zemlji, i
nažalost, zbog toga nam i jest ovako, ali to je moje mišljenje,
kao i ovaj tekst pred vama, kao što je moj osobni stav oko
krivaca, izravnih i neizravnih, koji su doveli do ovakve
eskalacije mržnje, isključivosti, homofobije i tog prokletog
nacionalizma, najvećeg krivca, a najnevinijeg, barem po ljudima
koji nas vode.
Izravni krivci su naravno ljudi koji nas vode, isti oni koji nam nacionalizam pakiraju svakodnevno u celofan, kljukajući nas sve nacionalnim nabojem koji nas permanentno drži na visokom stupnju mobilizacije. Da nikada ne zaboravimo, da nikada ne oprostimo, da se sjećamo, i naravno, ako je to ikako moguće, da krivce za zlo koje nam se dogodilo prije trideset godina jasno označimo, udarimo im trajan pečat našeg posvemašnjeg i dubokog prezira.
VEZANE VIJESTI
- Hrvati su, kao i uvijek, spremni za Nečastivog! Jer tko bi drugi nas ovako nikakve uopće napao?
- Kako su Hrvati postali oposumi? Najbolje je biti rob do smrti...
- Mi Hrvati smo ljevičarska nacija. Kako nam se dogodila ovakva država?
Njihovu djecu napala su naša djeca
U rujnu 2016, taj je visoki stupanj nacionalne spreme dao svoje prve, konkretne rezultate. Na djecu, mlade srpske vaterpoliste, juniore, koji su došli u hrvatsku metropolu na kadetski vaterpolski turnir "Mali medo" izvršen je brutalan napad od strane golobradih, mladih Hrvata. Naše djece. Njihovi roditelji ispratili su svoju djecu, mlade sportaše u Hrvatsku sa zebnjom. Nažalost, njihova najgora noćna mora se ostvarila.
Njihovu djecu, napala su naša djeca. Mučki, brutalno, i potpuno razumjevši očaj tih roditelja uradio sam jedino što sam mogao. Očajnički, kao roditelj, pisao sam o tom incidentu jasno označavajući krivce, među kojima i sebe koji ukazuje, piše i optužuje nedovoljno. Optužio sam tada kompletni državni vrh zbog rehabilitacije ustaštva, fašizma koji otvoreno i nekontrolirano buja posebno u manjim sredinama, optužio sam Crkvu i kler za sijanje istih s oltara, optužio sam pravosuđe, policiju, školski sustav koji uzgaja i generira mlade fašiste, optužio sam državnu dalekovidnicu i konkurentne medije za besramno prekrajanje povijesti koje može imati dalekosežne posljedice.
Bilo je to prije točno tri godine, a u međuvremenu se zbilo ono najcrnje što sam predvidio. Politika je nastavila po svom, djeca su nastavila odrastati pod budnom regrutažom države, moji sunarodnjaci nastavili su mijenjati kanale na televizoru i izbjegavati loše vijesti koje štete njihovom psiho – fizičkom zdravlju.
Metalnim šipkama pretukli djecu Srbe u Splitu
U međuvremenu su bačene ručne bombe na jedan romski vrtić, u međuvremenu je u našem glavnom gradu u više navrata pretučeno dijete drugačijeg svjetonazora, vjeroispovijesti i krvnih zrnaca, u međuvremenu smo svjedočili fizičkim obračunima na stadionima, djeca su djeci razbijala glave, a roditelji su sa zebnjom svoju djecu puštali na turnire u Hrvatsku. U veljači ove godine trojici mladih vaterpolista Crvene zvezde, djeci naravno, zar trebam napominjati, dvojica mladića prišla su samo zbog toga što su Srbi i metalnim šipkama pretukli ih pred Splićanima koji su šutke promatrali što se događa.
U kafiću na Rivi, naguravala su djeca Hrvata, nečiju djecu iz Srbije, udarala ih šakama i nogama, dok ovi nisu potražili spas skokom u more. U veljači. Ponavljam, samo je jedna djevojka tada reagirala i tim nesretnim mladićima pružila ruku. Ostatak mojih sugrađana, pogađate, prebacio je kanal na televizoru, štekat u kafiću, i nastavio raditi ono što mu ne škodi psiho – fizičkom zdravlju.
"Kada saznate tako žalosnu vijest, iskreno ne znate što je u njoj užasnije i što je više poražavajuće; činjenica da su mladi sportaši pretučeni ili saznanje da su ih njihovi roditelji ispratili u Hrvatsku sa zebnjom i preporukama da se 'ne ističu', 'da ne slave ako pobjede' i da 'sklone na vrijeme klupska obilježja'. No činjenica da su napadnuta nečija djeca ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena godinama iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i, naravno, drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija.
Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su poslali svoje sinove u Hrvatsku. Ako imate djecu, i ako ste ljudi, tada razumijete o čemu vam govorim. Kada sve stavimo na stranu, i kao ljudi i kao roditelji, moramo jednom odrasti. Moramo. Kao što moramo iz svog straha, za svoju djecu, razumjeti tuđu djecu i strah tih roditelja, i tada moramo osjetiti strah, sram, poniženje i revolt", napisao sam tada iskreno vjerujući kako će napokon netko shvatiti što se događa u ovoj zemlji, koliko je politika, društvo, škola, pravna država, crkva zakazala i koliko smo na koncu zakazali svi kao roditelji.
Slučaj Supetar
I tada smo saznali za slučaj Supetar.
Slučaj u kojem je u pomoć toj djeci priskočio samo jedan čovjek. Vatrogasac. Kao onomad u Splitu jedna djevojka. Jedna. Dok su svi ostali u Supetru okrenuli kanal, okrenuli se u drugu štekat, okrenuli glavu od svega onog što šteti njihovom psiho – fizičkom zdravlju.
Bilo bi krajnje licemjerno od mene, čovjeka koji godinama upozorava do čega nas može dovesti indoktrinacija djece koja se obavlja na svim razinama zbog osobnih politikantskih ambicija jedne manjine, bolje rečeno kaste koju nikada uistinu i nije bilo briga do čega njihova politika na koncu može dovesti, da danas pišem bilo što doli istine. Istina boli, istina je uvijek najstrašnija, ali istina je jedini način da se suočimo s onim što radimo, bolje rečeno što ne radimo, i s onim najstrašnijim. Našim odgojem. Odgojem djece u Hrvatskoj.
VEZANI ČLANCI
- Užas u Supetru nije izoliran slučaj: Ovo su napadi počinjeni iz mržnje koji su nas šokirali
- Krvavi obračun na Braču, nastradali sezonski radnici: 'Tko je od vas Srbin, tko je Srbin?!'
- Gradonačelnica nakon krvavog napada bez milosti: 'Otkazujem donacije za Torcida kup!'
Stavimo jednom dakle stvari na svoje mjesto.
Supetar, to smo svi mi. Svi mi koji vjerujemo da smo dobri ljudi, samo malo nezainteresirani.
Naivni, naravno. Jer ako mislite da će pravna država profunkcionirati, da će počinitelji i ovog gnjusnog čina, napada na nečiju djecu biti kažnjeni, da će odgovarati pred sudom, dobiti zaslužene kazne i biti primjer drugima da to nikada ne ponove, tada ste budala, ista ona budala koja okreće kanale već deset, dvadeset, trideset godina i nije ga briga za ništa što ugrožava, kako ono, psiho – fizičko zdravlje. Jer neće. Zato što tu pravnu državu koja dopušta da se nečije dijete prebije samo zbog toga što je Srbin, vaterpolist Partizana ili Crvene zvezde, kuhar ili konobar drugačijih krvnih zrnaca, najgore Rom, generira i s njom manipulira politika. Visoka politika, na čelu sa svima onima koji danas sve te nemile događaje "oštro osuđuju", a već sutradan će se slikati pod ustaškom zastavom, urlati na stadionu uz Thompsona, i napadati Rome u Saboru.
Ta strašna politika proizvod je svih nas
Ta strašna politika proizvod je svih nas. Svih nas od kojih godinama pravi budale. Jer samo budalama može manipulirati jedna kasta, manjina, koja je umislila da može prekrajati povijest, od jednog ponosnog naroda uraditi nakaradu za svoje privatne interese, i samo budale mogu dozvoliti da im ta i takva politika desetljećima odgaja djecu, da mrze, da tuku drugačije, i na koncu da su te i takve drugačije spremni i ubiti. Samo budale, ponavljam, vrhunske budale mogu okretati kanale, bacati novine i vijesti koje im škode i samo svjetske budale, vrhunski moroni i najveći debili u povijesti čovječanstva mogu svoju djecu dati na odgoj takvim bezočnim manipulatorima.
Mediji u Hrvatskoj pisat će o ovom incidentu dok ga ne zasjeni neka nova afera. Severina ili Vaso Brkić, svejedno. Mediji u Srbiji, istina, punit će stupce znatno duže, kao što će navedeni i žalosni incident objeručke prihvatiti političari za nova prepucavanja i nove zidove koji bi se trebali graditi između dva naroda, u korist svojih fotelja koje im je priskrbio nacionalizam. I tu će priči biti kraj. Kao i uvijek. Ljeto je pred vratima, a oni će iz svojih saborskih klupa na svoje skupocjene jahte.
Košarkaše, vaterpoliste, odbojkaše, konobare i kuhare Srbe ubuduće će pratiti interventna policija, od mirnih šetnji Splitom, Zagrebom ili Beogradom više neće biti ništa, i uglavnom će stvari biti kakve su bile i prije. Počinitelje kaznenog djela naći će se isto kako se našlo i sve ostale i oni će mirno, kao i oni u Zagrebu dobiti par mjeseci uvjetno, a oni moji iz Splita sjediti svako jutro u mom kafiću i mirno ispijati svoju kavu. Kao heroji Torcide. Oni koji su "pobacali Srbe u more".
Akteri će imati povlašteni status u svojoj navijačkoj skupini, a mi roditelji i dalje ćemo strepiti kod svakog ždrijeba neke međunarodne sportske lige da nam usud i nesreća ne daju za protivnika kakav srpski klub i sve će ostati na mrtvoj točki koja paše isključivo i jedino – političarima s obje strane.
Naša mržnja, naša isključivost, naše ustaštvo i fašizam
Jer kažimo konačno istinu. Supetar - to smo svi mi. Supetar danas, ono što se dogodilo u Supetru, čin je naše mržnje, čin je naše isključivosti, čin je našeg ustaštva i našeg fašizma.
Dok jednom, u bliskoj budućnosti, nekoliko sati prije vaterpolskog ogleda između Partizana i Medveščaka, Crvene zvezde i Mornara, ili na "štekatu" u Supetru jedan bokser ne sijevne nekoliko milimetara više, ili nekoliko milimetara niže, i na licu mjesta ne usmrti jedno nesretno dijete.
Jednog momka kojeg su njegovi roditelji podigli odvajajući od usta, zaboravljajući svoja kina i kazališta, odgojili u sportskom duhu i za njegovu karijeru žrtvovali praktički sve što su imali. Jednog konobara kojeg su pustili od kuće da zaradi i prehrani i njih same. I što ćemo tada?
Kakve ćemo tada tekstove pisati? Kakve ćemo tada "oštre osude" objavljivati iz ureda ovog ili onog? Kakve ćemo tada stvari govoriti, i kako li ćemo tek tada okretati programe, jer će to biti zbilja previše za naše psiho – fizičko zdravlje.
Jer nažalost sve vodi tome.
Da jedno nesretno dijete konačno strada, da mu se roditelje zavije u crno, da svima nama konačno dođe iz guzice u glavu.
Trebali smo ostajati na tim programima. Trebali smo ostajati na tim vijestima. Trebali smo se uključiti u svojim domovima i pred svojom djecom jasno i glasno osuditi nacionalizam, osuditi fašizam, osuditi politiku, državu, popove i sve te bijednike kojima je samo stalo do njih samih.
I naša bi djeca slušala.
Djecu se lagati ne može
No, za to prvo moramo biti ljudi. Oni koji to i stvarno misle. Djecu se lagati ne može. Ako na televiziji čuju da su Srbi neprijatelji, ako to čuju i vide od vodećih ljudi u zemlji, ako ih u školi uče isto, i ako u svojoj kući čuju da su Romi nametnici, a Srbi štakori, tada nam svima nema više spasa.
Tada svi kolektivno možemo ugasiti televizor.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
