Iako su sve brojne analize došle s raznih svjetonazorskih pozicija, ovdje nas prije svega zanimaju tvrdnje autora koji sigurno ne pripadaju nacionalističkoj javnosti, poput Dražena Lalića, Dragutina Lalovića i Damira Pilića, a koji su u Mostu vidjeli i još uvijek vide spasonosnu, gotovo pa moralnu vertikalu koja se pojavila u hrvatskoj politici, piše Dragan Markovina za Telegram.
Teze koje bi teško izdržale argumentiranu raspravu
Lalić je tako još prije nekoliko mjeseci izjavio da bi Most, da ga nema, trebalo izmisliti, Lalović je u dva velika intervjua u Telegramu zaključio kako su mostovci dokazali kako im izborni uspjeh nije primaran, nego reforma društva te da su stoga dobro izabrali da idu s HDZ-om i na kraju se pokazali kao potpuno moralan i uspješan projekt, dok je Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji zaključio kako je Most postigao da kategorija moralne odgovornosti prestane biti samo politička fraza.
Unatoč tome što mnoge od ovih teza zvuče zavodljivo i moglo bi ih se na prvu braniti, teško da bi izdržale ozbiljniju argumentiranu raspravu, što ćemo naravno argumentirati. Općenito govoreći, mnogo je izvjesnije da navedeni autori, koji predstavljaju ne baš zanemariv dio javnosti, u Most upisuju sadržaje vlastitih političkih želja, koje nisu nužno negativne, ali im onemogućuju trezveni uvid u sadržajno djelovanje Mosta.
Naime, dok se političke stranke ili pojedine intelektualce koji su osuđeni na boravak u marginalnoj opoziciji ili na vječnu manjinsku poziciju može procjenjivati isključivo na temelju izrečenog i dosljednog zalaganja za iskazane vrijednosti, jer drugih mehanizama za procjenu njihova djelovanja nema, stranka koja participira u vlasti u prvom redu se promatra kroz sadržaj vlastita djelovanja.
Teza o distanciranosti od HDZ-a i SDP-a
Ako Most počnemo promatrati na takav način, vidjet ćemo da je njihova ključna teza o jednakoj distanciranosti od dviju velikih stranaka i namjera za ukidanjem tzv. duopola na političkoj sceni, što je upravo ono što je i privuklo navedeni trojac da ih pozitivno vrednuje, isključivo poza koju su nebrojeno puta demantirali vlastitim djelovanjem.
Pri čemu je u cijeloj priči najtragičniji izostanak ključnog pitanja Boži Petrovu na njegovu posljednju tvrdnju, izrečenu nakon pada Vlade, o tome kako su svi, za razliku od njih naravno, isti. Bio je to još jedan u nizu njegovih već pročitanih manevara u kojima je pokušao uspostaviti znak jednakosti između dviju velikih stranaka. Petrov je tako zaključio kako činjenica da su se HDZ i SDP tako lako složili po pitanju rušenja Oreškovića govori sve.
Teza koja pogoduje najgorim oblicima populizma
Međutim, dok se ovakav stav mogao logično braniti na pitanju skandaloznog izglasavanja novih članova Ustavnog suda, korištenje ovog načela na pitanju povjerenja Tihomiru Oreškoviću potpuno je suludo. Zašto bi, naime, SDP glasovao za opstanak premijera čiju Vladu nisu podržali ni prilikom njene inauguracije, a koja se pokazala čak i gorom od najcrnjih predviđanja?
Koja bi bila logika tog poteza, osim da zadovolji ambicije Bože Petrova da ova Vlada nastavi egzistirati bez Tomislava Karamarka, kao da je samo u njemu bio problem. Iako su političke elite u Hrvatskoj do te mjere uspjele razočarati značajan dio građana, da ih se dio posve razočarao u izborni proces, a značajan dio protestno glasovao podržavši Most, teško da bismo mogli pronaći pogubniju tezu od one koja tvrdi kako su svi isti.
To navodimo iz razloga što takva teza, osim što je neistinita, pogoduje najgorim oblicima populizma, koji u pravilu dovode do još gorih situacija i sveopćeg kaosa. O čemu smo se uostalom i na vlastitu primjeru mogli uvjeriti. S obzirom na to da i dalje nije suvislo objasnio zbog čega se iznenada odlučio na koaliciju s HDZ-om, kao i s obzirom da ni približno nije tako dramatično reagirao na činjenicu da mu je Domoljubna koalicija de facto odcijepila troje saborskih zastupnika, Petrov će teško ikoga moći uvjeriti da je postojao ijedan drugi razlog za koaliciju s HDZ-om izuzev ideloškog.
Najzabavniji trenutak u postizbornom pregovaranju
Što je daleko od Lalovićevog zaključka o tome da je to bio mudar izbor s obzirom na snagu HDZ-a, s kojim bi se navodno jedino mogle provesti reforme. To nas dovodi do sljedećeg pitanja o tome koji je sadržaj zazivanih reformi koje je Most tražio? Ako nismo nešto propustili, čini se da ni oni sami to ne znaju.
Najzabavniji trenutak u postizbornim pregovaranjima je tako bio onaj kad su kao jedan od uvjeta postavili puno uvođenje ZERP-a na Jadranu, što nakon toga više nikad nije spomenuto. Ista stvar vrijedi i za najbolju reformu koju su mogli napraviti, a riječ je o ukidanju županija, koja je također nestala s radara, iako je svakom bilo jasno da je to s HDZ-om nemoguće provesti.
Najvažnije probleme jednostavno odšutjeli
Most je također gotovo potpuno odšutio činjenicu da je HNS odlučio posve ignorirati Zakon o sportu, a gotovo istu stvar možemo reći za probleme vezane uz kurikularnu reformu. O tome da nisu ni na koji način iskazali nezadovoljstvo činjenicom da u Vladi sjedi Zlatko Hasanbegović i provodi kulturnu revoluciju, ne vrijedi trošiti riječi.
No ta činjenica, zajedno s njihovom odlukom da za zamjenika ministra turizma predlože Roberta Pauletića, poznatog po javnim šovinističkim istupima upravo protiv turista, ali i po činjenici da je bio glavni urednik Slobodnog tjednika u vrijeme kad je ta tiskovina objavljivanjem lažnih popisa neprijatelja države mnogim ljudima uništila život, nekad i doslovno, ukazuje na to da protiv takve politike nisu imali ništa protiv.
Pokušaj zaustavljanja konačnog pada
Ovu tvrdnju može osnažiti i njihova aktivna podrška promjenama na HRT-u, koje su javnoj televiziji oduzeli i zadnju trunku vjerodostojnosti, ali i činjenicom da je jedna od njihovih zastupnica, Ines Strenja Linić, posve smireno glorificirala osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Sve nas to na kraju dovodi do zaključka da se Most ispostavio kao drugo krilo društveno-kulturne revolucije, drukčije od HDZ-a tek na pitanju elementarnog poštenja.
Što ne znači da bismo u pogledu njihova nepopustljivog stava u vezi Karamarka trebali zanemariti i trenutak konačnog zaustavljanja pada popularnosti zahvaljujući tom potezu. Je li ta činjenica dovoljna da zanemarimo sve ostalo, prepuštamo čitateljima da sami zaključe, no ono što bi doista trebalo logički preispitati je ta sad već normirana teza kako je Most spriječio HDZ da uspostavi apsolutnu autokratsku vlast. To je doista točno, ali se iskazuje kao posljedica i predstavlja samo manji dio istine. Naime, da nije išao s takvom strankom u koaliciju, ne bi nas imao od čega ni spašavati.
