Dok sam bila mlada, toliko sam putovala okolo da mi je mama znala reći "Tebi kuća i ne treba". Premda ta konstatacija zvuči malo pretjerano, nije bila baš ni daleko od istine. U tim mladim, ludim godinama najvažnije mi je bilo odlaziti od kuće. Svijet je bio tako velik, a ja tako znatiželjna. Toliko nepoznatih gradova i ljudi, okusa, mirisa, jezika i običaja. I sve to samo mene čeka! Sve u svemu, moje je srce jače kucalo na odlasku, nego na povratku kući. Mislila sam da se to nikada neće promijeniti, da ću uvijek biti sretnija "na cesti" nego pod krovom nekog svog doma. Dom, kuća, sve je to precijenjeno, mislila sam onako samouvjerena kako već mladost zna biti samouvjerena. A onda sam se počela mijenjati.Ta promjena nije nastupila preko noći. Ne, to ide lagano, kako se godine nižu i nakupljaju.
Najednom sam shvatila da se ritam mog srca mijenja, da se i dalje veselim odlascima, ali da mi srce jednako tuče i na povratku. Kući. Jer, mama nije bila u pravu. Kuća svakome treba.
Nekome je kuća tamo gdje se rodio i odrastao, nekome tamo gdje je osnovao vlastitu obitelj. Nekome je kuća tamo gdje samuje, vlastitim izborom ili silom prilika, nevažno. Svi mi na kraju imamo neku svoju kuću, dom. Pa čak su i podstanarski stanovi neko vrijeme naše kuće i naši domovi. Jer smo u njih ugradili dio sebe, dio svog vremena, i muke, i tuge i veselja. To je otprilike dom. Veliki ili mali, raskošan ili skroman, naslijeđen ili mukotrpno izgrađen, kupljen uz pomoć kredita, kakav takav, ali naš. Naš krov, naš kauč, naš privatni svemir. Male, banalne stvari, skice za nacrt običnog, građanskog života. Ukratko, spokoj. Putovanja, odlasci, sa svime time se može nastaviti, ali pomisao da se nakon svih cesta i kilometara imamo gdje vratiti, pod taj neki naš krov, bitna je jednako kao i sloboda da taj krov napustimo, kad nam baš dođe. Kuća je naše sklonište, jer nam sklonište nekad treba i u mirnodopskim vremenima. Mjesto gdje ćeš širom otvoriti vrata prijateljima, ali i čvrsto ih zatvoriti i tri puta okrenuti ključ u bravi ako ti se ne da ni vidjeti ni čuti ikoga. Luksuz druženja ili samoće, već kako nam je po volji.
Imaš li ti dijete svoju kuću?
I sve je dobro dok je po našoj volji. Ali onda se dogode stvari van naše volje. Jednom davno, za vrijeme rata, radila sam sa izbjeglicama iz Bosne. Jedan stari čovjek, kojemu je rat odnio i kuću i pola obitelji, me je upitao: "A imaš li ti dijete svoju kuću?" Odgovorila sam da je moj muž i ja upravo gradimo, i da sam zbog toga jako sretna.
"Neka, dobro je to. I neka si sretna. Ali znaš, nemoj da ti kuća bude sve. Jer dogodi se nešto i kuća nestane dok si pucnuo prstima. Sve za što si živio, što si gradio i mučio se, nestane. U jednom trenu. Samo nestane."
"Ne smijemo ostaviti ljude na cjedilu..."
Zvonile su mi ove njegove riječi u glavi godinama nakon što je rat završio. A kad sam ih već počela i zaboravljati, dogodili su se potresi. Zagreb, Banija, vijesti koje su dolazile sa televizijskih ekrana potresle su cijelu Hrvatsku. I svi smo se digli na noge, svi smo željeli pomoći. I pomogli smo koliko smo mogli i kako smo znali. Svako malo se čula rečenica u stilu "Nećemo zaboraviti Baniju, nećemo zaboraviti Zagreb, ne smijemo ostaviti ljude na cjedilu..." Ponavljali smo te rečenice svi. Mi, običan puk, koji je pomagao koliko i kako je znao, izgovarali su to novinari na kraju svakog priloga iz opustošenih krajeva, ispred potpuno srušenih kuća, sa pustih i tužnih ulica. Vjerovali smo u to, ili smo se pokušavali uvjeriti, ili smo možda slali poruku vladajućima – mi smo napravili što smo mogli, sad je na vama red. Vjerovali smo da će nas čuti, vjerovali su i ljudi koji su ostali bez svojih domova. I strpljivi su bili, i dobri. I pristojni. I očajni i nesretni, ali strpljivi. Puni vjere u "njih".
I evo dolazi još jedna zima, a vjera svih nas u one koji su dosad, obnovom, trebali opravdati naše povjerenje, urušila se kao krov banijske kuće. A stiže zima. Većini nas stiže zima, a što li stiže ljudima koji su izgubili svoje domove, svoje krovove, svoje kauče, svoje topline i svoje skromne, ali dragocjene svakidašnjice?
Gledam nedavno reportažu iz Petrinje. Slušam odgovore političira na pitanja novinara. Kotrljaju se neke nejasne, u biti apstraktne birokratske rečenice: "provođenje mjera zaštite na kući", "konzervatori", "elaborati","suglasnosti za rušenje", "sanacija", "faze","projekti". Rečenice i riječi koje su potpuno izgubile značenje, služe jedino tome da se opravda nebriga i da se obrani neobranjivo.
"Sve ide po planu" odgovaraju mrtvi hladni. Sve ide po planu, jer plana nema. Plan možda postoji u njihovim glavama za potrebe snalaženja pred novinarskim pitanjima.
Ljudi koji na Baniji stoje pred ostacima svojih kuća, ili oni koji u Zagrebu strepe pod napuklim stropovima svojih stanova, ne žele i ne trebaju planove. Oni trebaju, očajnički, svoje male svemire.
E moj Konfučije
Kraj je devetog mjeseca i nekim ljudima dolazi zima, zima kao godišnje doba.
Nekim drugim ljudima dolazi zima kao stanje, kao sudbina. Stanje u duši promrzloj od ravnodušnosti onih kojima su dali povjerenje. Zašto ti ljudi ove zime, tamo recimo oko Božića, neće imati pravo na malo obične radosti? Sasvim malo, sasvim obične radosti. I topline vlastitog ognjišta? Dokle će, koliko još dugo živjeti pod nekim tuđim krovovima, ili u kontejnerima ili raznim privremenim i improviziranim smještajima?
I, koliko dugo traje "privremeno"? U Hrvatskoj, najduže na svijetu. Dovoljno dugo da se i čovjek uruši poput njegove kuće. Da se osjeti napušten, bespomoćan i sam.
Nedavno sam, surfajući po internetu, naišla na izreku "Snaga nacije proizlazi iz integriteta doma". Piše da je to rekao Konfučije.
E moj Konfučije, jesi li ti ikad čuo za onu "Sit gladnom ne vjeruje?" Ako zaista snaga nacije proizlazi iz integriteta doma, onda je naša nacija poprilično malaksala. Pati od ozbiljnog nedostatka snage.
Kao od anemije.
