Prije nekoliko dana u švicarskom je Davosu završen Svjetski ekonomski forum na kojem se svake godine okupljaju najuglednija imena biznisa, politike i ekonomske znanosti. Na ovogodišnjem skupu posebnu je pozornost izazvalo upozorenje osnivača foruma Klausa Schwaba da se kapitalizam, u današnjem obliku, nalazi u velikoj krizi.
Za razliku od hladnoratovskog perioda kada se najvećim neprijateljem kapitalizma smatrao komunizam, danas je sve evidentnije da najveću prijetnju kapitalizmu predstavlja upravo kapitalizam. Prema Schwabovu mišljenju, u kojem nije usamljen, dioničarski kapitalizam (shareholder capitalism) s maksimizacijom profita dioničara kao glavnim i često jedinim smislom poslovanja jedan je od najvažnijih uzročnika klimatskih poremećaja, ekonomskih i političkih kriza, društvene nejednakosti, nestanka povjerenja i solidarnosti među ljudima.
Kao moguće rješenje prevladavanja spomenutih problema u budućnosti u Davosu se zazivao tzv. kapitalizam dionika (stakeholder capitalism). Odnosno, umjesto zadovoljavanja (nezasitnih) apetita dioničara kompanije bi društveno odgovornim upravljanjem trebale voditi računa o svim dionicima koji pridonose uspješnom poslovanju, uključujući naravno dioničare, ali i sve zaposlenike, poslovne partnere i lokalne zajednice. Da se ne radi o izmišljanju tople vode nego upravo vraćanju korijenima govornici su dokazivali i citatima Adama Smitha, jednog od utemeljitelja moderne ekonomije i "oca kapitalizma", koji je još potkraj 18. stoljeća ustvrdio da bi poslovni ljudi trebali imati odgovornost prema zajednici, kako bi svi imali koristi i kako bi se svi obogatili.
Reforma kapitalizma
Bez obzira što bih osobno više volio da se svijet razvija u smjeru socijalizma s ljudskim licem, sve rasprave o reformi kapitalizma, posebno one koje mu daju što ljudskije lice, smatram dobrodošlima. Pa nas možda upravo ovo drugo u konačnici i dovede do onog prvog. Pošto nisam ekonomski stručnjak u spomenute se rasprave ne mislim uključivati. Ali bi mi bilo drago kada bi se netko iz Hrvatske, bilo od teoretičara ili praktičara uključio u ovu priču, te svojim autentičnim promišljanjima i inventivnim rješenjima izazvao pozornost svjetske javnosti. Tražim previše? Možda, uzevši u obzir teoriju i praksu kapitalizma na hrvatski način u posljednjih 30 godina. Na svu sreću, politika, politologija, filozofija i druge društveno-humanističke znanosti u Hrvatskoj nisu nastale 1990., dolaskom HDZ-a i njegovih kapitalista na vlast.
Prije točno 70 godina u državi u kojoj smo tada živjeli donesen je Zakon o samoupravljanju. Bio je to pokušaj uvođenja direktne demokracije u privredu i politiku kako bi vlast nad tvornicama, poduzećima, općinama i gradovima iz ruku države i pojedinaca došla u ruke naroda. Iako je ovaj eksperiment imao i pozitivnih tekovina u cijelosti nije mogao uspjeti prije svega zbog društvenog i političkog monopola jedne Partije i s tim povezanim različitim oblicima ograničavanja ljudskih prava i sloboda.
Unatoč lošoj izvedbi, u ideji su mnogi ipak prepoznali razvojni potencijal. Čak i na demokratskom, kapitalističkom Zapadu gdje su neki upravo u jugoslavenskom samoupravljanju tražili odgovor na pitanje bi li i na koji način uključivanje radnika u proces odlučivanja u (kapitalističkom) poduzeću pospješilo proizvodnju i smanjilo konfliktne situacije na relaciji radnik – uprava.
Evo jednog primjera. U siječnju 1970. u Amsterdamu je održan simpozij na kojem su sudjelovali ugledni jugoslavenski ekonomisti i teoretičari samoupravljanja, niz zapadnoeuropskih intelektualaca i znanstvenika (među njima i Jan Tinbergen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1969.), te više od 200 gospodarstvenika iz Nizozemske, Belgije, SR Njemačke, Austrije, Francuske i skandinavskih zemalja. Rad se odvijao na način da bi netko s jugoslavenske strane održao izlaganje nakon čega bi uslijedila rasprava s pitanjima, primjedbama i prijedlozima.
Koliko je zapadnjaka u svom poslovanju primijenilo nešto od onoga što su čuli na ovom simpoziju možda i nije toliko bitno. Puno je važnija činjenica da se intelektualce s ovih prostora doživljavalo kao ravnopravne sugovornike, a njihova razmišljanja i stavove originalnima, pa čak i avangardnima. Danas nažalost ni u čemu nismo niti originalni niti avangardni. Pa nas za mišljenje, s pravom, nitko ni ne pita. Uostalom, kako će u izgradnji (ljepše) budućnosti sudjelovati oni koji se još uvijek bave izgradnjom (ljepše) prošlosti.
Tuđmanov odlazak u Davos
Ali, da završim tamo gdje sam i započeo – u Davosu. U ovaj alpski gradić htio je 1991. doći i Franjo Tuđman kako bi na Svjetskom ekonomskom forumu upoznao moćne i ugledne pojedince, i od njih dobio podršku za osamostaljenje Hrvatske. Za dolazak mu je trebala pozivnica, ali je prepreku predstavljala činjenica da u tom trenutku on još uvijek nije predstavljao neovisnu državu. I znate što se tada dogodilo? Tko mu je svojim vezama sredio pozivnicu? Tko mu je sredio da prilikom boravka ima predsjednički tretman? Pomislili ste na brojne hrvatske političke emigrante? Na ugledne biznismene hrvatskog podrijetla koji su prezirali Jugoslaviju? Niste ni blizu.
Tuđmanovog odlaska u Davos, a onda ni svih susreta koji će sudbonosno utjecati na odnos Zapada prema Hrvatskoj ne bi bilo bez veza, poznanstava i dobre volje Vanje Špiljaka. Za one koji ne znaju, roditelji ovog poduzetnika s adresom u Švicarskoj bili su ugledni hrvatski partizani i komunisti, a otac Mika bio je svojevremeno i predsjednik Jugoslavije. Navodim ovu epizodu tek kao jedan u nizu primjera da događaje i ličnosti iz hrvatske povijesti ne treba promatrati crno – bijelom optikom. Prava će se slika pojaviti tek uzimanjem u obzir i svih ostalih boja. Između ostalog, i crvene sa svim njezinim nijansama.
