Jedna je osječka bakica postala metafora trulog sustava koji nas je sve proždro, sastavljanje vlade je postala neizdrživa rabota, gazda Mamić je izašao iz prdekane, ponovo je iza nas sedam uzbudljivih dana. Kome truli karijesi, a kome mudri umnjaci, čitajte u još jednom pregledu tjedna.
Kako je to bakica postala metafora zlog sustava?
Tjedan je obilježila jedna osječka baka. Da se odmah razumijemo, ta nesretna gospođa nije nikakav heroj, dapače. Nagazila je preko zebre dok je gorjelo crveno svjetlo, što i sam napravim deset puta u danu. I ne, nije to tipičan balkanski potez, jer niti na Manhattanu nije drugačije, ljudima se jednostavno ne da čekati zeleno, ako već na obzoru nikakvih prometala nema, viđao sam to u stotinama gradova. Baka nije heroj, jer se oglušila na poziv policajca da se zaustavi. To je već potpuno bez veze, jer to se jednostavno ne radi, fino se zaustaviš, pa se onda kreneš, ili se ne kreneš raspravljati. Ali onda je osječki policajac počeo proceduru savijanja ruke i obaranja na tlo, i gospođa je postala metafora svih idiotluka koju su se nagomilali u hrpetinu nečega što se zove opća frustracija. Znam, znam, izvršna vlast je odvojena od pravosuđa, i nisu policajci krivi što hapse sve te Sanadere, Mamiće, Lovrić Merzele, Bandiće, Vidoševiće, a sudovi ih puštaju na slobodu. Nije kriva policija, ali opet, svi smo se kolektivno osjećali poput magaraca u trenu kada smo vidjeli baku oborenu na pod zbog prelaska na crveno svjetlo, dok s druge strane razno razni krkani lapare, pljačkaju, pogoduju, namještaju javne natječaje, zapošljavaju kumove i rođake, instaliraju se u nadzorne odbore, nabavljaju si skupe aute, državnim parama plaćaju kirurge plastičare, pune podrume medvjedima i tapirima, jahtama gaze plutajuću čeljad, i na kraju čitav sustav prdne u rosu i svi ti krkani slobodno šeću gradskim ulicama. A jedna osječka baka ne šeće, nego leži na pločniku dok joj plavac lomi ruku iznad lakta. Na kraju se ništa strašno dogodilo nije, ministar Ostojić je obećao platiti kaznu, ništa se strašno dogodilo nije, osim što smo u tih dvadesetak sekundi snimke još jednom shvatili u kakvom dreku plivamo. Gospođi želim sretan Božić, a revnom policajcu eto tri trula karijesa.
Kada će više novi izbori?
Sabor nije konstituiran, niti je formirana vlada. Most drži uzde i diktira tempo pregovora, pa onda najprije SDP sam sebe izbaci iz igre, pa ga Most ipak vrati nazad. Onda HDZ sam sebe izbaci iz igre, pa ga Most ipak vrati nazad. U svemu tome je Most strahovito odlučan, dečki zaista znaju kako se udara šakom po stolu. Ako ih iz bilo koje pozicije pošteno izvrijeđaš, pa im kažeš da idu k vragu i oni i njihove ideje, onda ti Petrov da ultimatum da sutra do podneva moraš reći hoćeš li i dalje pregovarati ili ne. To je otprilike kao da žena ulovi muža kako skače po kakvoj ljubavnici, pa mu kaže da se do sutra u podne odluči – ona ili ljubavnica. Sutra u podne javlja se muž i kaže joj – još sam kod ljubavnice, kozo jedna, i ne gnjavi me više! Na to žena kaže – ok, imaš se odlučiti do prekosutra u podne – ona ili ja! I tako jedno mjesec i pol dana. Hajte više k vragu, vi i vaši pregovori koji ne vode nikuda. Predsjednice draga, raspišite nove izbore, pa idemo ispočetka. Idemo opet u kampanju, pa da nam se u medijskom prostoru opet ukažu svi ti nakaradni kandidati sa svojim nebulozama i bljezgarijama. Odurno, ali kako sada stvari stoje, jedino izvjesno. Svima koji su uključeni u ovu muku od pregovora ide truli karijes.
Koji to glupani još vjeruju u bajke?
Zdravko Mamić je izašao iz prdekane. Kaže da su mu cimeri bili super, da je u zatvoru našao druga do groba i kroničnu upalu zgloba. Kaže da je hrana loša i da je skinuo sedam ili osam kilograma. I što sada? A što mislite? Sve će biti kako je bilo i do sada. Ljigavi, vješti odvjetnici će zamutiti vodu, svjedoci će mijenjati iskaze, tužilaštvo će prezentirati tako kilavu optužnicu da je može srušiti svaki brucoš s prava, a kamoli ne iskusnjara od Čede Prodanovića. Mamić će uskoro nazad u svečanu ložu, pokazivati lakat dugačku kitu svima živima, pogotovo onima koji vole Dinamo. Uskoro će novi prijelazni rokovi u kojima će gazda brstiti nove milijune, tribine će i dalje zjapiti sablasno prazne, a svi mi u kojima tinja i zadnja nada onog našeg Dinama okrenut ćemo se ignoranciji. Tako nam valjda i treba, kada smo glupi, odrasli ljudi koji još vjeruju u bajke. A bajke, djeco draga, ne postoje. U ime tog zadnjeg plamička nade, u ime da bit ćeš opet Dinamo, evo jedan mudri umnjak.
