Ako je normalno da, recimo, u postupku stečaja radnici dobiju samo djelić zaostalih plaća i otpremnina kad se rasproda poduzeće, zašto nije normalno da se građani oslobode duga nakon što im se rasproda imovina?
Uzmemo li primjer obitelji Vukić iz Zadra, pokrenut će se lavina pitanja koja počinje s "je li normalno". Naprimjer, je li normalno:
- što se Porezna uprava nije godinama naplatila?
- što je dug od 72 tisuće kuna umnožen na više stotina?
- što će oni, kad jednog dana izgube kuću, i dalje biti dužni toj Poreznoj?
- što je država, zapravo, omogućila banci – privatnom kapitalu – da se naplati, dok je sebe – čitaj: obrazovanje ili zdravstveno osiguranje poreznih obveznika – stavila u drugi isplatni razred?
Banke
Prioriteti ove države su, zaista, malo čudni i usmjereni neočekivanim ciljevima. Svaka čast poštivanju ugovora, ali nije li država – ona koja kroz svoje vodstvo glumi nekakvo zastupanje prava većine građana – ta koja će reagirati kad vidi da nešto nije u redu? Tu se pojavljuje vječni problem sa švicarcima.
I opet, je li normalno:
- da su ljudi s kreditima zaduženiji sada nego 2006. kad su potpisali ugovor?
- da dužnici mogu banci predati stanove koje su kupili i ostati im dužni tisuće i tisuće eura, bez obzira što su plaćali rate godinama?
- da kad dižete kredit za stan otplaćujete barem dva stana (CHF je pokazao da se može i nekoliko stanova tako platiti)?
- da se liječnik Alan Ivanišević 11 godina bori na sudu za pravomoćnu presudu protiv velike domaće banke koja mu je četiri godine naplaćivala lihvarsku kamatu od 28 posto i da se postupak osam puta vraća na početak?
Mediji
Ili, idemo dalje. Pokraj tolikih medijskih kuća koje su sustavno prijavljivane inspekcijama zbog neprestanog obnavljanja ugovora na određeno ili prikrivenog radnog odnosa pod okriljem troslovnog čuda zvanog RPO (registar poreznih obveznika), Državni inspektorat ode iza "sedam gora i sedam mora" ili, točnije, "sedam ravnica", 034portal.hrlocira, identificira i umalo likvidira Inspektorat ih je, podsjetimo, zbog jednog ugovora o autorskom djelu natjerao da u roku od dva dana plate 30.000 kuna i još neke popratne troškove pod prijetnjom pečaćenja prostorija.
I sad, upitajmo se je li normalno:
- kad država rastura lokalni medij s tri zaposlena u bankrotiranoj županiji, koji se tek godinu i pol dana, unatoč krizi, bori na tržištu?
- kad država pušta da mediji u vlasništvu kojekakvih tajkuna, koji se međusobno kolju za monopol, a uz medije bave kojekakvim biznisima i iskrivljuju sliku da bi se uklopila u njihove interese, povlače za nos svoje zaposlene na gore opisan način?
- kad lokalne samouprave odluče sufinancirati medijsko sveučilište EPH, iako se ta kuća već godinama agresivno bori za komercijalizaciju obrazovanja?
Bivši predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske Jadranko Crnić je uvijek govorio da je život premaštovit da bi se sve situacije mogle pokriti zakonima.
Možda neke od ovdje nabrojanih stvari, gledano kroz prizmu legaliteta, nemaju previše veze jedne s drugima, kao, recimo, ni ono što propovijeda i ono što radi EPH. Vidjeli smo kako njihova logika funkcionira na primjeru Ive Sanadera, uzdizanog u vrijeme pljačke i demoniziranog u doba sudskog procesa, a kako je to zamijetio Romano Bolković na Facebooku, vidjet ćemo to i jednog dana kad se na spomenutom sveučilištu bude predavala etika novinarstva.
Košmar
Ipak, jako je zanimljivo kako neke stvari ni po kojoj logici, iako gledano iz perspektive građana, ne bi smjele plivati u našem pravnom sustavu, a to im tako dobro ide. To se, nažalost, savršeno uklapa u današnje vrijeme.
A ono sve više nalikuje izobličenju stvarnosti i pravom malom košmaru. Kao kad se Branko Kockica "pretvorio" u Sinišu Cmrka i naslijedio njegov posao zabavljanja i poučavanja djece.
