Već i bez prašine koja se digla oko odlaska u zatvor prvog potpredsjednika RH, ovi su dani poprilično uzburkani. Ovo su dani bijesa. I lokalno i globalno, svatko je na svakog zbog nečega bijesan. Budi se Istok i Zapad, i te stvari. Preskočimo li globalno, koje itekako ima veze, ili se barem nadam da će uskoro imati veze, s lokalnim, ostaje nam naš domaći bijes. Lijevi reže na desne, desni na lijeve. Mali na velike, veliki na male. Poslodavci na posloprimce, posloprimci na poslodavce. Mamić na Ćiru, Ćiro na Mamića. Hurem na Mahidevran, Mahidevran na Hurem. Pardon, ispričavam se, ovo je iz Sulejmana.
Manje zlo, veće zlo i treće zlo
Bijesni smo, dakle. Najčešće na vladajuće. Bivše i sadašnje. Možemo slobodno već biti bijesni i na buduće, imajući u vidu ritmično izmjenjivanje manjeg i većeg zla na hrvatskoj političkoj sceni. Treće opcije ionako nema, a kad bi i postojala, to opet ne bi bilo nešto dobro. Samo bismo imali manje zlo, veće zlo i treće zlo.
U svakom slučaju, narod je kontinuirano bijesan već dvadesetak godina. Narod, to smo svi mi, pa se može reći da smo svi bijesni. Ipak, iako smo narod svi mi, opet postoje oni koji nisu mi. Ti koji nisu mi, oni su država. Točnije, Vlada. U Hrvatskoj se Vlada još naziva i "Sami ste ih birali".
To zato jer ta Vlada, kad nam laže i vara i ne ispunjava ništa, a kamoli predizborna obećanja, onda nam neki kažu "'ko vam je kriv, sami ste ih birali". HDZ naprimjer dođe, pohara zemlju uzduž i poprijeko, baci nas na koljena, pozatvara tvornice, rasproda za kunu sve što se moglo prodati, pola naroda završi na ulici, pola Hadezea plus premijer u zatvoru, narod u očaju, a oni ponavljaju "sami ste ih birali". A ne, birali su nam ih Kinezi.
Nismo očekivali čuda, al'...
Onda narod, opet sam (takvi su vam naši Hrvati, kad zajune sami birati, ne bi ih bog zaustavio), izabere Kukuriku, najviše zato što se uzdao u njihovu socijalnu osjetljivost. Nismo očekivali čuda. Samo da, eto, budu socijalno osjetljiviji od HDZ-a. A za bit osjetljiviji od HDZ-a ne moraš ništa posebno radit. Dovoljno je, ustvari, već i to da apsolutno ništa ne radiš, i već si socijalno osjetljiviji od njih. Da uopće ne dolaziš na sjednice Sabora, da prstom ne makneš cijeli mandat, već si bolji lik od njih. Ovime ne impliciram da je Kerum bolji od HDZ-a, molit ću lijepo, pu, pu, pu. Dakle, sve ono što su oni radili u ime naroda i za narod dovelo je do toga da je naroda skoro nestalo. Pa je l' onda, bogamu, bilo teško bit malkice bolji od HDZ-a?
I sad opet slušamo "sami ste ih birali". Nije dovoljno što nam je teško, nego još moramo nositi i križ vlastite krivice za to što nam je tako kako nam je. Nisu krivi, izgleda, ni ovi ni oni, kriv je narod jer bira. Je l' nam to možda neke protuhrvatske, jugonostalgičarske snage suptilno pokušavaju ukazati na to da nam je bilo najbolje dok narod nije mogao birati?
Prvo nas pred izbore danima huškaju da izađemo i biramo, ne mo'š, brate, živit od sveopćeg "izađite-na-birališta" terora, a onda kad ih poslušamo i to i napravimo, koga god da izaberemo, sljedeće četiri godine nam piju krv na slamčicu jer smo – birali. Posljedično, taj narod, to jest mi, strašno je iživciran.
Čudakinja koja bi radila svoj posao
Nakupilo se toga. Ne moramo ići puno unatrag. U nepuna dva dana na televizijskim vijestima smo mogli vidjeti toliku količinu krađe, prevare i laži da to čak ni prosječan Hrvat više ne može podnijeti bez težih posljedica po psihičko zdravlje. Liječnike i korupciju u zdravstvu mi se ne da niti spominjati. Pa ministar zdravstva koji nam pokušava uvaliti priču da su on i ministarstvo također vrijedno radili na razotkrivanju sudionika u korupciji. Nema veze što svi znamo da je cijelu stvar ispitala i razotkrila novinarka Nataša Škaričić. Koja će uskoro, po treći put, ostati bez posla, a svaki put kad je ostala bez posla razlog je bio taj što je htjela raditi svoj posao. Čudakinja.
Onda, pogledajte recimo tu šeficu Plitvica Lidiju Bertović. Usred najteže ekonomske krize i rigidnih mjera štednje, zbog kojih pola zemlje gladuje, žena naručila terenca od pitajboga koliko tisuća kuna. S kožnim sjedalima koja se griju, dižu, spuštaju, plešu gangnam style i usput joj, dok ona, slijedeći vlastite automobilske vizije piči terencem kroz bespuća Plitvičkih jezera, pjevaju valjda "S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste, rasplete joj one pletenice guste".
Odmah poslije toga, prilog o radnicima Konstruktor Inženjeringa koji mjesecima nisu primili plaću. Pa Sanader saga. I na kraju, eto, dođe vijest o presudi Radimiru Čačiću.
Naslađivanje ili fair-play
Radovati se tragediji u kojoj je dvoje ljudi izgubilo život, bilo bi toliko neljudski da je nezamislivo da se bilo tko tome uistinu veseli. Isto toliko neljudski mi zvuči radovati se što jedan čovjek, kažnjen već tim što je proglašen krivim za tu tragediju, ide u zatvor. Za sve strane u ovoj tužnoj priči, radi se o dubokoj osobnoj tragediji. Potpuno su u pravu oni koji ponavljaju kako se tako nešto u prometu može dogoditi bilo kome od nas i kako nije u redu naslađivati se. Ipak, ima nešto u čemu se ne slažem. Naime, ne mislim da se itko uistinu naslađuje.
Da bi se čovjek radovao tuđoj nesreći, morao bi biti jako, jako zlo ljudsko biće. Moralo bi mu nešto bitno faliti u srcu, duši i mozgu. A ja nekako mislim da većini ovog naroda ne fali ništa od toga. Fali mu samo posla, ljudskog dostojanstva i osnovne egzistencije. Fale mu liječnici koji nisu korumpirani. Premijeri koji nisu lopovi i izdajice svog naroda. Šefovi nacionalnih parkova bez perverznih fiksacija na basnoslovno skupe terenske automobile. Fale mu političari koji mu neće reći: "Manje pričajte na mobitel, pa ćete imati za struju."
Jer kad ti onako svom jadnom, gladnom, iscijeđenom i poniženom netko kaže tako nešto, pomisliš da ti se dotični naslađuje. Pomisliš da ga zabavlja tvoja muka i da se ruga tvojoj nesreći. Zbog svega navedenog, mislim da se ovaj narod ne može prozvati da se naslađuje nesreći bilo kojeg političara. Najteže za što ga možete optužiti je to, da ga više jednostavno uopće nije briga. Ili da ga je za osobne nesreće političara briga otprilike onoliko koliko je političare briga hoće li njemu HEP na kraju ovog mjeseca isključiti struju.
Meni to ne zvuči kao naslađivanje, nego kao čisti fair-play.
