"Vatrogasci, policija i vojska rade svoje, gorska služba spašavanja i humanitarci također. Svatko radi što može i zna kako bi pomogao unesrećenom narodu pa i mi kuhari. Nije nam trebalo puno da se samoorganiziramo i dođemo ovamo jer sve te ljude treba nahraniti", rekao je Marin iz Splita za Deutsche Welle dok pod šatorom u središtu Petrinje reže meso na komadiće pripremajući ga za sutrašnju gulaš.
Da se skupe bio je dovoljan jedan telefonski poziv
On je tek jedan od stotine kuhara dobrovoljaca koji su iz svih krajeva Hrvatske koji su već dan nakon potresa pristigli na Baniju. Donijeli su svoje lonce, kotliće, tave, štednjake, kuhala i sav ostali pribor, pa i čak i hranu tih prvih dana, dok im nije počela pristizati iz donacija. "Zbog korone nemamo posla, restorani su nam zatvoreni, a svi se među sobom znamo. Bio je dovoljan samo jedan telefonski poziv kolege da se skupimo", objašnjava Marin za DW.
Kako je vrijeme odmicalo dovezeni su im i veliki kotlovi u kojima je moguće skuhati i više od tisuću obroka odjednom. Meniji se određuju prema dostupnosti namirnica, koristi se ono što je toga dana pristiglo iz donacija i što zbog rokova treba što prije potrošiti. "Kad nam stigne kupus napravimo varivo, kad nam lovci dopreme divljač, srneći paprikaš. Gledamo da hranu ne bacamo, da ju maksimalno racionaliziramo, prilagodimo prilikama i momentima", dodaje.
Bude tu i improvizacije, ali se nitko ne buni i ne prigovara jer se na kraju kulinarsko umijeće pobrine za to da se svaka namirnica pretvori u ukusni obrok. Nije isto kuhati ručak ili večeru u restoranskoj kuhinji u kojoj se u svakom trenutku zna gdje što stoji i tko što radi i više tisuća porcija pod šatorom.
Petrinja - U centru grada postavljen je šator gdje se može dobiti obrok, a obroke pripremaju volonteri skupa s kuharima iz Splita iz Udruge klub kuhara Hrvatske.
Ali iskusni kuhari su i ovdje napravili red, sve po pravilima struke, iako se to na prvi pogled ne čini jer sve vrvi kao u košnici. U jednom kutu šatora su vreće krumpira, odmah kraj njih su luk i mrkva, malo dalje kutije s tjesteninom, rižom, grahom pa onda konzerve graška i mahuna. Hrana se dovozi iz središnjeg skladišta Crvenog križa, ili je donose i pojedinci izravno.
Velika pomoć kuharima - volonteri
Kuharima pomažu volonteri i volonterke, najčešće bez iskustva, ali su brzo svladali osnove. "Razumiju se u posao i znaju kako stvari stoje. Mogu okrenut leđa, otići nešto drugo raditi i sve će biti napravljeno kako treba", hvali Marin svoju ekipu.
Ono što oni pripreme odnosi se u kazane pod šatorskom strehom, a obroci se dijele u plastičnim posudama iz mobilnih kućica. Vatrogascu si na trgu instalirali i bačve s vodama za pranje posuđa dok ogromne kotlove peru šmrkovima. "Ajde novinar, ako si pitao sve što si ti htio volontiraj malo pa odnesi ovu tepsiju na pranje", kaže kuhar na opće oduševljenje i smijeh nazočnih.
Uz aktiviste Crvenog križa obroke po selima u okolici, svojim automobilima razvoze volonteri. "Dobijemo adresu i broj mobitela osobe kojoj trebamo dostaviti ručak. Počnemo 11 sati, završimo 16. Dnevno s ovog punkta podijelimo između šest i osam tisuća porcija, a svakim danom potrebe su sve veće i veće. Danas smo dobili i 400 kilograma kolača pa je prvi put od potresa podijeljen i desert“ kaže za DW Matija Matak iz Svetog Ivana Zeline.
A za slatki dio obroka je zaslužan kuhar Slavko Švagelj iz Križevaca, njegove desne ruke Gordana Kapor i Dejana Milković te vozač Goran Kovačić. "Primijetili smo da uz glavno jelo nedostaje i nešto slatko pa smo htjeli razveseliti stanovništvo, volontere, vatrogasce, policiju i vojsku. Na svom Facebook profilu pozvao sam Križevčanke i Križevčane da donesu kolače. Odaziv je bio takav da smo prvog dana imali preko 30 tisuća komada. Donosili su ih na odredište, plakali i ostavljali dirljive, prekrasne poruke podrške", govori Švagelj.
Profesionalni kuhari i njihovi pomoćnici, sezonci i stalo zaposleni, šefovi i vlasnici restorana, amateri i članovi strukovnih udruga, svi iz ceha ugostitelja – tko god je imao prilike došao je na Baniju i nije pitao za putne troškove, dnevnice i smještaj. Bili bi tu tri-četiri dana, sačekali smjenu pa se vratili kućama i nakon odmora opet nazad.
Ustajanje u četiri ili pet, na počinak u ponoć. Spavalo se u vozilima ili šatorima. I tako puna dva tjedna! Dok se odgovorne službe konačno nisu konsolidirale i odlučile organizaciju prehrane od ponedjeljka, 11. siječnja povjeriti državnoj tvrtki "Pleter".
