Predsjednica HDZ-a i premijerka Jadranka Kosor i predsjednik najjače oporbene stranke Zoran Milanović počepušali su se oko toga tko će se na čiji poziv odazvati kako bi se sastali i konačno raspravili o najtežim društvenim i gospodarskim problemima.
Zoka je preskijao neuspjeli pokušaj Sanaderova puča u vladajućoj stranci i onda iskoristio izbornu noć da na krilima pobjede Ive Josipovića pomalo svisoka (kako on to već zna) pozove premijerku na red i upozori je kako je vrijeme da njih dvoje popričaju o tome kamo im glavinja država.
Jaca je to sve relativno loše primila, strpljenje su joj potrošili izborni neuspjeh kandidata HDZ-a Andrije Hebranga i Sanaderovo rovarenje po stranci i Milanović joj je došao kao naručen za pokazivanje mišića. "Na stolu mu je moj poziv za razgovor na koji ne odgovara već pola godine. Ja sam predsjednica Vlade, tko je on da mene poziva", oštro je upitala premijerka.
Bio je to scenarij u kojem nije moglo biti gubitnika. Šef SDP-a ostavio je dojam da je konačno pokrenuo neku inicijativu. Eto, on bi iza zatvorenih vrata premijerki ponudio usluge svog stručnog tima za izlazak iz gospodarske krize. Ona je na principijelnoj razini odbila taj susret i sve se nastavlja po starom.
Predstava bez sadržaja
Naoko žučno odmjeravanje snaga šefice vladajućih i šefa opozicije zapravo je odigrano kako bi se od šire javnosti sakrile bolne činjenice. Više je nego očito, naime, da ni Jadranka Kosor ni Zoran Milanović nemaju čarobnu formulu za ubrzani razvoj Hrvatske te da očekuju da će domaća ekonomija doživjeti oporavak koji neće biti posljedica napora domaćih ekonomista, nego posljedica općeg oporavka u okruženju. Da imaju viziju i plan izlaska iz krize oboje bi ga sigurno vrlo rado podijelili s građanima, pa im ne bi trebale predstave o tome tko je koga prvi pozvao i tko bi se na čiji poziv trebao odazvati.
Osim manjka ideja, koncentraciju na sustavno osmišljavanje puta za bolji život građana vjerojatno im ometa i to što se u dvije velike stranke HDZ-u i SDP-u mora provesti veliko "čišćenje" ljudi koji su na ovaj ili onaj način postali uteg jer su lojalniji odmetnutom i izbačenom Bandiću ili Sanaderu nego šefovima svojih stranaka.
Tako sagledana situacija ne može biti plodnije tlo za pojavu neke treće opcije koja bi biračima na prijevremenim ili redovnim parlamentarnim izborima mogla pružiti lažnu ili stvarnu nadu da postoje drugi i drugačiji političari koji bi se zdušno bacili na rješavanje njihovih problema.
Pripremu terena za prikazivanje sebe i svoje ekipe kao takve treće opcije upravo pokušava napraviti izborni gubitnik Milan Bandić. Ne zaboravlja istaknuti kako je gotovo 900 tisuća glasova, odnosno oko 40 posto potpore birača izašlih na izbore veliki kapital koji će on znati iskoristiti. Još nije otvoreno rekao da planira pokušati i na parlamentarnim izborima dobiti svoj komadić moći na nacionalnoj razini, što mu nije pošlo za rukom na predsjedničkim izborima.
No, njegovi suradnici manje ili više otvoreno govore o tome, a Bandić zapravo nema mnogo izbora želi li na bilo koji način spasiti ono što je ostalo od njegove političke karijere. Predsjednički izbori razbili su mu iluziju da je narod plebiscitarno za njega, u Zagrebu ima sve manju moć, pa jedina razina koja mu ostaje je okušati sreću u osvajanju saborskih mandata.
Mogućnost plana B ne smije se isključiti Ne treba isključiti niti mogućnost da je njegova predsjednička kampanja imala i plan B, da posluži kao pretkampanja za važnije parlamentarne izbore u kojoj bi Milanova ekipa dobila taman toliko glasova da velike stranke SDP ili HDZ ne mogu bez njih imati većinu (nešto slično kao HSS ili HSLS).
Ako su Bandićevi financijeri, bez obzira tko oni bili, ulupali desetke milijuna kuna u Milanov pokušaj osvajanja na operativnoj razini krajnje neprivlačne dužnosti predsjednika države, Bandić vjerojatno vjeruje da bi nešto novca spremno bacili na stol i u pokušaj poguravanja bandićevaca u saborske klupe.
No, Bandić bi morao izvući pouku iz pokušaja Sanaderova povratka na nacionalnu scenu na velika vrata. Oni ponekad znaju biti bolno otrežnjenje. Isto tako "slučajni heroji" neposrednih izbora već u idućem izbornom ciklusu znaju biti marginalizirani, kao što se to na ovim izborima dogodilo dečku s Trešnjevke Borisu Mikšiću.
Bez obzira koje su realne šanse bandićevaca na idućim izborima (a one su vjerojatno male), čelni ljudi SDP-a i HDZ-a morali bi postati svjesni da svojim ponašanjem i nedjelovanjem otvaraju veliki prostor za pojavu nekog od novih igrača na političkoj sceni koji će poremetiti učmale odnose snaga.
