Obožavamo se baviti glupostima, jedva čekamo da netko potegne temu potpuno nevažnu za našu svakodnevicu, onu od koje sutra nitko u frižideru neće imati ni manji ni veći izbor, pa da krenemo danima naklapati o svim aspektima iste. Kako političari nikad ne mogu biti bolji od vlastitog naroda, tu su našu naviku objeručke prihvatili i svesrdno je koriste protiv nas.
Dok se mjesecima bavimo nekim "lex Perkovićem", pločama s ćiriličnim natpisima i ostalim za život "presudnim" pitanjima, broj nezaposlenih probija sve plafone, zdravstvena reforma ide u takvom smjeru da strah od bolesti poprima sasvim nove i puno strašnije dimenzije, proračunska rupetina se širi neslućenom brzinom.
Ministrov show
U takvoj situaciji sama činjenica da smo u rekordno kratkom roku došli u situaciju u kojoj nam stotine milijuna eura mogu izmaknuti, najodgovornije za takvo stanje uopće ne zabrinjava. Dok premijer Zoran Milanović, koji nas je uvjeravao da se spornim "lex Perkovićem" nitko u Europi ne bavi, sad šuti. Umjesto da javnosti konačno jasno i otvoreno kaže zašto smo zapeli tući se s cijelom Unijom oko jednog jedinog zakona, i to nakon što smo bez problema popuštali kod, za svakodnevicu građana i poduzetnika, puno važnijih mjera i zakona. Umjesto da pred novinare izađe on jer je pitanje važno, a posljedica dobivanja po prstima prilično ozbiljna, on je pred kamere sinoć poslao ministra. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić ukazano premijerovo povjerenje iskoristio je da bahato na javnoj televiziji relativizira situaciju i potpuno neargumentirano ustvrdi da hrvatski građani neće izgubiti ni euro. Valjda mu je to ptičica šapnula, jer većina upućenih se slaže da bi nam prijeko potrebni euri mogli biti uskraćeni i da smo se poprilično osramotili. Možemo se isto tako nadati i da ministar ne pokušava biti ciničan i zapravo nam reći da ne možemo izgubiti ni euro jer navedeni milijuni još nisu ni stigli na naš račun.
Pa tko tu koga? I zašto? Popustit ćemo, ali ne odmah?!
Iako se još ne zna kako će točno vladajući izmijeniti zakon koji je trn u peti Europskoj komisiji, posebno je slatko što će se to dogoditi već na ovoj sjednici Vlade, ali ministar najavljuje da će u primjenu ići tek za 10 mjeseci, odnosno 1. srpnja. Pa tko tu koga? I zašto? Popustit ćemo, ali ne odmah?! Još 10 mjeseci natezanja da bi netko sačuvao obraz i da bi nekome ego bio manje povrijeđen?! A objašnjenje koje nam nudi ministar je za anale.
"Oni imaju svoj stav, mi imamo svoj stav i stvari idu dalje", kaže ministar Miljenić. To je bilo sinoć. I sve do podneva smo mislili, ajde, možda ministar malo solira. No, onda se pojavio Milanović, glavom i bradom, i tu je nastao tajac. Shvatili smo da je Miljenić sinoć zapravo imao svilene rukavice.
Kompleks malobrojne nacije
"Apeliram na malo samopoštovanja, nismo ptičji rezervat. Neću dopustiti da se Hrvatskom briše pod. Čuo sam da se govori o stotinama milijuna kuna štete, a ja vam kažem da je nula. Odaberite kome ćete vjerovati", zagrmio je Milanović u najboljoj tuđmanovsko-titovskoj maniri mješavine kompleksa manje vrijednosti malobrojnije nacije i parole: "Tuđe nećemo – svoje ne damo." U istom naletu priznao je i da ne zna kakva će biti konačna odluka Europe te ustrajao na tome da to nije veliko pitanje unutar EU. To mu je čak i za vjerovati jer bi bilo doista zabrinjavajuće da se cijela EU bavi marginalnim pitanjem "lex Perkovića" kao što se mi bavimo i pritom inatimo. Unatoč svim njihovim brojnim manama, europski birokrati ipak imaju pametnija posla, a nas će opaliti za primjer drugima.
"Treba pokazati karakter", kaže hrvatski premijer čijeg smo se karaktera već prilično zasitili. I jedino zbog čega ga taj karakter još uvijek neće stajati vlasti je činjenica da mu glavni oponent na tom području suvereno parira.
Jedino što konstantno raste je beznađe
"Gospodarski program ćemo objaviti kad nama bude odgovaralo", kazao je šef oporbe Tomislav Karamarko i u jednoj rečenici sumirao razloge zbog kojih još dugo treba grijati klupu za rezervne igrače. Kad i ako shvati da se programi promoviraju kad za njih postoji potreba šire zajednice, a ne kad to odgovara stranačkom interesu.
I dok se njih dvojica natječu tko će se manje brinuti o potrebama građana, jedino što sigurno i konstantno raste na ovim prostorima je beznađe. Tako je to jer među lažljivima, kradljivima, taštima i nesposobnima, nikad nismo ni imali realne šanse.
