"Prepoznao sam da se ne osjećam dobro u svom tijelu kad je počeo pubertet i kad su se počele događati promjene o kojima nikad prije nisam razmišljao i koje su me počele smetati, jer sam se osjećao kao da gubim sebe i svoju slobodu", prisjeća se 19-godišnji L. za Glas Istre, koji se, tvrdi, ni prije puberteta nikad nije osjećao kao djevojčica ni djevojka, a bojao se reći da je dečko.
"Samo sam bio 'ja' ", kaže dodajući da je za njega pubertet bio strano i samim time loše iskustvo.
Bavio se sportom i to mu je bilo zabavno i zdravo, ali i dosta nelagodno.
"Kad su mi počele rasti grudi, trudio bih se oblačiti što šire majice i navlačiti ih da se ništa naprijed ne vidi. Mislio sam da će ta neugoda proći kad se prestanem baviti sportom, ali to se nije dogodilo. Bio sam klaun društva i pokušavao nasmijati svoje prijatelje. Sad kad gledam unazad, primjećujem koliko sam se ponašao kao tipični trinaestogodišnji dječak", ispričao je.
Sviđale su mu se, kaže, cure, a ističe da je sve kulminiralo u trećem razredu srednje škole kad je shvatio da nešto ipak ne valja.
"Znao sam da se moja percepcija sebe ne poklapa s tim kako me ljudi doživljavaju, ali nisam si htio priznati da sam transrodan zbog predrasuda koje sam i sam imao, a koje većina današnjeg društva i dalje ima", ispričao je.
Nakon što je napokon shvatio i priznao da je u pitanju transrodnost, odlučio je to podijeliti s nekoliko prijatelja koji su ga počeli oslovljavati u muškom rodu.
"Odmah su me prihvatili i pomogli mi", kazao je L., napominjući da se dosta udaljio od svoje obitelji jer se bojao da će ih razočarati.
"Kad sam krajem ljeta uplakan rekao mami što me muči i što se događa, ona je napravila što bi svaki roditelj trebao želi li pomoći svome djetetu. Prihvatila me i odlučila me podržati u primanju zdravstvene skrbi kakvu transrodni ljudi trebaju primiti", istaknuo je te dodao da je proces tranzicije dugotrajan i težak.
Imao je ogromnu podršku obitelji, prvenstveno majke, ali i prijatelja koji su mi pomogli u socijalnoj tranziciji.
Ljudi misle da transrodni ljudi i djeca samo dođu kod doktora i prime hormone, ali to nije istina. Potrebno je mnogo psihološke i psihijatrijske evaluacije, zatim pretraga kod endokrinologa, a s navršenih 18 godina mogao sam započeti s hormonalnom terapijom", ispričao je L. koji je na hormonskoj terapiji gotovo godinu dana.
"Napokon prepoznajem sebe u ogledalu, a to je po meni dokaz da je primanje propisane zdravstvene skrbi ključno za poboljšanje kvalitete života transrodnih osoba", naglasio je L.
Osim hormonske terapije, prije nekoliko mjeseci napravio je i mastektomiju u susjednoj zemlji.
" Odlučio sam obaviti operaciju u Beogradu gdje imaju poznatu, iznimno profesionalnu privatnu kliniku s vrhunskim zaposlenicima, ali još bitnije, velikim osobama, gdje godišnje pomognu brojnim transrodnim ljudima koji dolaze sa svih strana svijeta. Moje iskustvo tamo bilo je odlično unatoč činjenici da sam išao na kirurški stol", ispričao je L.
"Svjestan sam da sam imao sreće jer da to nisam imao, živio bih u laži ili čak ne bih ni živio. Svačiji život je vrijedan i svatko bi trebao imati pravo odlučiti što je za njih najbolje bez osude društva", zaključio je L.
