Najbolja stvar vezana uz Valentinovo je što traje samo jedan dan. Trpko se tako našalila jedna Splićanka u četrdesetima na račun 'trgovačkog' sveca jer ga, poput mnogih samaca uostalom, ne doživljava kao svoga, sebi naklonjenog, piše Slobodna Dalmacija.
"Možda je problem i u mojoj "godini proizvodnje", kako se to običava reći. Dakle, predzadnji sam izdanak Šuvarove generacije, ona koja nije slavila svece, i koja je umjesto na Valentinovo bila 'navrnuta' na Osmi mart. Takav praznik bi mi i danas bio puno prihvatljiviji jer sam žena, i ne moram biti u vezi da bih bila društveno prihvaćena; no, Dan žena ili Osmi mart praktično je 'ukinut'", primjećuje sugovornica, koja je svoje osjećaje vezane uz, smatra, nametnuti Dan zaljubljenih odlučila podijeliti s javnosti, vjerujući da će se u njezinoj priči prepoznati mnogi i mnoge.
"Znate, nije lako iz godine u godinu trpjeti agresivnu kampanju vezanu uz slavljenje ljubavi koju, ruku na srce, sudbina mnogima od nas nije podarila. Sve je dizajnirano po mjeri obitelji; svaka televizijska reklama slavi 'happy family' koja radosno pravi kolače o blagdanima, kupuje automobil za nedjeljne izlete s djecom i psom, sveprisutna je ta obiteljska idila.
U ovoj državi samci su, zapravo, građani drugog reda. Ovdje na Balkanu, a pogotovo u Hrvatskoj kao tek formalno sekularnoj državi sa duboko ukorijenjenom katoličkom tradicijom biti 'single' prihvatljivo je samo negdje do tridesete, dok se čestito čeljade na uda/oženi i zasnuje obitelj. A što je sa nama koji nismo imali sreću upoznati svoju srodnu dušu?! Sve oko nas osmišljeno je ne da nam vrati nadu i ohrabri nas (a ima nas puno, previše), nego da nam sugerira kako nam je život promašio svrhu", gorko priča Splićanka, zgodna, zaposlena, fakultetski obrazovana žena bez djece i - pogađate - bračnog staža.
"Želim reći da nisam depresivna, iako me neke stvari duboko unesrećuju. Borim se protiv njih isključivo bavljenjem sportom i treniranjem pozitivnog načina razmišljanja, a puno pomaže i ispijanje kava s prijateljicama sličnog statusa, odnosno biblioterapija. Ali, ponekad je stvarno neizdržljivo!" priznaje sugovornica, kojoj najteže pada božićno vrijeme.
"Božić je blagdan koji se u mom djetinjstvu slavio potiho (možda onako kako bi i trebalo), a danas na sva zvona. To je, svi znamo, blagdan koji – rekla bih, čak agresivno – veliča obitelj, okupljanje ispod bora i oko stola i taj pritisak ponekad jedva mogu podnijeti. Još mi je teže bilo u tridesetim godinama. Sa dvadesetak sam, naime, rezonirala 'ima vremena, pripravnica sam', a danas sam već očvrsnula i prihvatila činjenicu da vjerojatno neću postati majka i imati konvencionalnu obitelj.
No, tridesete su za mene bile pakao, i to, božeprosti, najveći u vrijeme o Božiću. Vrijeme je curilo, godine letjele, biološki sat otkucavao. Pritisak je bio prevelik. To su bili jedini dani u godini kad sam razmišljala o samoubojstvu. Naravno, bila sam daleko od toga, ali vjerujem da naprosto svaki čovjek kad mu je teško ponekad, onako 'čisto teoretski' pomisli: 'Bože, baš bi bilo lijepo da me nema'. Zar ne?
Tako sam znala razmišljati i o sretnoj ljubavi. Uspoređivati je sa smrću, naime. Jer, u kršćanskom nauku vele, dobri ljudi kad umru idu u Raj. Kad premineš, navodno, sve je lijepo i sva bol prođe. Onda je sretna ljubavna veza, ona potpuna i 'prava' koju osobno još nisam imala sreću doživjeti, jamačno nalik smrti. Ništa više nije teško, nema besanih noći, nemira, usamljenosti i suza. Samo spokoj, ljubav i radost.
Da, to su znale biti moje misli u božićno vrijeme, koje sad u četrdesetima ipak doživljavam ležernije, kao izliku za otići na dobar božićni party i uživati u višku kalorija. A onda, taman nakon što preživim Božić, eto vraga, stiže Valentinovo! No dobro, ta dvadeset i četiri sata još mogu i prespavati", zaključila je sugovornica, jedna od diskriminirane horde usamljenih na Valentinovo, piše Slobodna Dalmacija.
