Početkom kolovoza Marijeva je supruga iz jednog dalmatinskog gradića otišla u Njemačku gdje je dobila posao liječnice. Mario, koji je sam s djecom ostao u Hrvatskoj zbog škole, odlučio je spakirati stvari i sa zadnjim danom škole poći za suprugom.
Mario radi u državnoj službi, ima siguran posao. Već je živio u Njemačkoj kao mladić, igrao je nogomet za njemački klub. Njegova supruga, nakon završene specijalizacije nije mogla dobiti posao te se prijavila u službu u Njemačkoj. Kada su sve stavili na papir računica je pokazala da nema zdravog načina da svojim radom omoguće krov nad glavom i pristojan život sebi i djeci.
'Podstanari smo, a zbog previsokih kamata na kredite, sve i da smo oboje zaposleni, ne možemo sebi priuštiti stambeni kredit. Za stan od 60 četvornih metara trebali bismo ući u kredit na 25 do 30 godina, s nenormalno visokim kamatama i ratama. Već sam živio u Njemačkoj i dobro sam upoznat s načinom i kulturom života tamo, pa smo odlučili na internetu potražiti koje su mogućnosti za odlazak u Njemačku', rekao je Mario.
Bezuspješna potraga za poslom
Njegova supruga bezuspješno je tražila posao, javila se u Klinički bolnički centar u Splitu i to na 23 natječaja. Dobila je odgovor na njih dva - negativan. Kako kaže Mario, shvatili su da im treba "rođačko-politička" veza kako bi se ona zaposlila, ali su odlučili da oni neće ići tim putem, nego otići tamo gdje će netko prepoznati koliko vrijede. Pronašli su agencije koje pomažu ljudima da isele u Njemačku, ali i svjedočanstva ljudi koji su već otišli i zaključili da je i zbog njih i zbog djece najbolje rješenje da sreću potraže izvan Hrvatske.
'Ovdje nas ne veže ništa osim emocija, ljubavi prema rodnoj grudi na kojoj ne možeš egzistirati. Živimo na kredit, kupujemo hranu na kreditne kartice i rate, živimo od minusa na bankovnom računu i željeli smo to prekinuti. Iz godine u godinu jedno te isto, 'isplivaš' dva mjeseca i onda treći opet potoneš, pa je nemoguće izići iz tog začaranog kruga. Znamo mi da i u Njemačkoj ljudi podižu kredite za svoje životne potrebe, ali kamatne stope su daleko niže i plaće daleko više od ovih u Hrvatskoj', kazao je Mario za Deutsche Welle.
Samo žele dostojanstven život
Njegova je supruga otišla još u kolovozu. Kaže kako mu nije lako samome s djecom, no veseli se što će po završetku školske godine svi otići za mamom.
'Mi smo mala obitelj koja samo traži elementarno u životu, posao i krov nad glavom. A to nam Hrvatska ne može pružiti, barem ne u ovom trenutku. Želimo se vratiti jednoga dana i djecu ćemo odgajati da ne zaborave na svoje korijene', kazao je.
'U Hrvatskoj se ne cijene ljudi i njihov rad'
Dodao je kako je na vlastitoj koži iskusio da se u Hrvatskoj ne cijene ni ljudi ni rad, te se ne prepoznaju kvalitetni ljudi koji mogu i žele dati sebe zajednici.
'Kod nas je čovjek postao nevažan, nitko ne gleda jesi li dobar, karakteran i znaš li raditi nego kakvu partijsku knjižicu imaš. Svake četiri godine samo se vade nove knjižice. Ovdje stalno moraš biti 'nečiji'. Zar moram biti nečiji da bih pronašao posao i živio kao čovjek?! Ovdje se sve dijeli i gleda kroz podjelu "naši i vaši", ne gleda se kvaliteta, a meni je toga dosta. Svejedno mi je je li netko Kinez ili Hrvat, zanima me kakav je čovjek, a kad je posao u pitanju, zna li i hoće li raditi ili ne zna i neće raditi. 25 godina se vrtimo u istom krugu, nitko ni za što ne odgovara, većini je jedini cilj sjesti na proračun i što ušićariš dobro ušićariš', kazao je Mario za Deutsche Welle.
Pomogli im prijatelji
Pomogli su im prijatelji koji žive u Njemačkoj koji su primili njegovu suprugu kada je išla tražiti posao. Nisu željeli plaćati agencije jer one uzimaju od 23 do 30 posto primanja u prvih godinu dana od zaposlenja. Njegova supruga, čim je prijavila boravište, automatski je ušla na tržište rada. Otišla je na razgovor u kliniku koja je tražila njezin profil stručnjaka i istog je dana imala sat vremena probnog rada. Odmah je primljena na posao.
'Podnijela je i zahtjev za dječji doplatak i počet će ga dobivati. Gore po djetetu daju 200 eura, a u Hrvatskoj po 200 kuna', kazao je Mario.
Poziv od načelnika
Samo sedam dana nakon što je supruga Jasna doselila u svoj novi njemački dom, stigao joj je poziv od načelnika općine na nedjeljno druženje, na kojemu su novim useljenicima prezentirali na koji se način mogu uključiti u zajednicu i kako i gdje mogu volontirati. Zbog medicinske profesije nju su pozvali da se priključi tamošnjoj inačici gorske službe spašavanja. Pored svega, zahvalili su joj se što je doselila baš u njihovo mjesto i što će tu plaćati porez. Raspitivali su se i o obitelji i kad im je rekla da svi dolaze, rekli su da jedva čekaju da i Marija uključe u svoje sportske programe. Mario također jedva čeka da pridonese zajednici koja želi njegovu pomoć.
