Anđelo Žilić imao je samo godinu i pol kad je prije 31 godinu ranjen u Škabrnji. Tada mu je život u Škabrnji spasila baka. S njime je u Vukovaru razgovarao RTL-ov reporter Bojan Uranjek.
"Ove godine sam odlučio doći u Vukovar, u Kolonu sjećanja, i moram priznati da su emocije podijeljenje. Puno se osjeća tuge, puno se osjeća boli, ali se također osjeća i nekakav ponos, ono što mi Dalmatinci volimo reći dišpet i ono hrvatsko zajedništvo koje nam u zadnje vrijeme, mogu se usuditi reći, jako nedostaje", kazao je:
"Taj dan u Škabrnji ja ga se ne sjećam jer sam imao svega godinu i pol dana, ali ono što su mi pričali, je to da smo na putu do obližnjeg podruma obiteljske kuće, gdje smo tražili zaklon od granatiranja, pogodila nas je eksplozivna naprava. Od posljedica, od tih šrapnela, gelera, smo ja i moja teta koja me je nosila u naručju, nastradali. Nastradala je i moja baka koja je nedugo nakon toga preminula u OB Zadar. Tako, kao stalni podsjetnik, imam ožiljak s lijeve strane."
Za Vukovar i Škabrnju danas, sutra rekao je:
"Da ne znamo što se dogodilo, nema više obilježja ratnih stradanja. Mladost je krenula naprijed, kuće su se obnovile, izgradile. Generacije nove stasaju i to je ono što me čini sretnim i ponosnim. Ali bez obzira na sve, ožiljci ostaju, traume su prisutne. I mislim da to nikada neće zapravo zacijeliti."
