Kava ima bolji okus, kolači se rade s više ljubavi, na fotografijama se stvari bilježe iz drugoga kuta. Tako na život danas gleda Jelena, 31-godišnjakinja iz mjesta pored Labina.
"Ja sam znači rođena sa srčanom manom, ali doktori su me prekasno poslali na operaciju", kaže Jelena Buršić, koja živi s tuđim srcem i plućima te bez lijeve ruke, no tvrdi kako je i u takvim okolnostima moguće biti sretan.
Zbog tog propusta, u djetinjstvu nije osjećala posljedice. Radila je sve što i njezini vršnjaci, no situacija se pogoršala jedne noći prije deset godina kada se počela gušiti.
"Rekla sam tati da me vozi na hitnu jer ne znam hoću li izdržati. I došla sam tamo s 39 posto kisika u krvi, dok normalni ljudi imaju nekih 98 do sto posto", prisjetila se Jelena.
Nije mogla samostalno disati, pa su je priključili na respirator na kojemu je provela tri godine. Iz kuće gotovo da nije izlazila. Prisjeća se, tako su joj prolazile najbolje godine života.
"Jedina mogućnost je bila transplantacija srca i pluća. Jer meni je tokom godina to preraslo u Eisenmengerov sindrom", kaže.
Ime je to koje označava bolest plućnih krvnih žila. Prije sedam godina konačno su došle lijepe vijesti iz Beča. Čekali su je organi. Nakon 15 sati operacije, postala je prva osoba u Hrvatskoj s transplantiranim i srcem i plućima.
"Liječnici su me držali nekih mjesec i pol dana u induciranoj komi, da to nekako lakše sve prebrodim jer nakon te transplantacije došlo je još do nekih komplikacija gdje su mi morali amputirati lijevu nadlakticu", rekla je.
U trenutku buđenja iz kome prazan lijevi rukav nije je toliko zabrinjavao. Bitno je bilo jedino, kaže Jelena, da samostalno diše.
A diše samostalno, i to drugim plućima, dok u njoj kuca tuđe srce. Čije, ne želi znati.
"Jednostavno ne znam kako bih se poslije nosila s tim. I za moj mir, ja sam rekla da ne bih htjela znati, a naravno, zahvalila bih se donorima od kojih sam dobila organe", kaže Jelena.
No ipak, osjeća da je nešto drukčije.
"To je možda sitnica, ali jagode ja nikad nisam jela, i sad nakon transplantacije već u bolnici ja sam počela jesti jagode. To mi je bilo čudno evo, tako da ja vjerujem da nešto u tome ima."
Jelena je u invalidskoj mirovini, a život joj ispunjavaju hobiji. Od fotografiranja do kuhanja i pečenja kolača. Sve to nimalo ne uzima zdravo za gotovo.
"Mislim da u životu imate dvije opcije. Ili ćete negativno misliti i žaliti sebe, a ja to ne mogu, ili ćete pokušati pronaći pozitivne stvari u životu i fokusirati se na to."
Sve će to s ljudima podijeliti i u knjizi koju piše. Svojom pozitivom i podrškom bližnjih ova heroina prebrodila je nedaće koje su je naučile da na život gleda drugim očima.
"Život u biti čine male stvari. Može se biti sretan i s jednom rukom, i sve se može raditi. Bitna je samo želja i volja, i tada su vam sva vrata otvorena", zaključila je.
