Najnovija afera oko financijskih malverzacija u području javno poticanog razvoja energetike bazirane na obnovljivim izvorima u Hrvatskoj, izazvala je široku raspravu na temu političke strategije koja stoji iza očito dvojbene proizvodne prakse.
Dugi niz godina, a osobito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, građani-potrošači su snosili izuzetno visok trošak takvog razvoja, pri čemu su samo investitori u vjetroelektrane ostvarivali prihod od preko milijardu kuna godišnje. Dotični biznis pokazivao se najlisplativijim u toj zemlji koja je zbog dominacije velikih hidroelektrana lako dosegnula EU cilj od najmanje 20 posto udjela obnovljive energije u ukupnoj proizvodnji, piše DW.
Ipak, u sjeni rasprave potaknute dramatičnim kriminalnim otkrićima posljednjih dana, te pritvaranjem određenih aktera i plasiranjem raznih optužbi između nadležnih bivših i sadašnjih hrvatskih ministara, ostala je šteta pričinjena Hrvatskoj elektroprivredi. Jer ovdje nipošto ne može biti riječ tek o trošku naplaćenom izravno građanima, nego i o indirektnim gubicima koje je pretrpjelo to javno poduzeće, a samim tim i ukupna društvena zajednica koja načelno posjeduje taj resurs. Naime, moment razvoja malenih energana s ekološkom produkcijom apsolutno se podudara s nikad objašnjenim odustajanjem HEP-a od iste takve već zacrtane proizvodne orijentacije.
Štetna inertnost velikog sustava
"HEP se u takve projekte uključuje tek odnedavno, i to baš kad je prošao prvi, najisplativiji val ulaganja te vrste u sektor", rekao nam je o tome Denis Geto, predsjednik Tehnosa, strukovnog sindikata radnika HEP-a.
"Mišljenja sam da se tu u velikoj mjeri radilo i o inertnosti loše vođenog velikog sustava", dodao je, "koji već ima izuzetnu vrijednost i izvan područja obnovljivih izvora novog doba. Potreba za razvojem novog koncepta nije se toliko osjećala u onom času, kao što se moglo predvidjeti da će biti ubuduće." A taj budući trenutak je u međuvremenu već stigao, no HEP ga dočekuje sa značajno lošijih pozicija, te nakon iscrpljenih javnih poticaja.
Još uvijek se pamti i slučaj jednog od HEP-ovih direktora koji je prešao u privatni sektor i ubrzo potom, zahvaljujući studijama tog javnog poduzeća o najprikladnijim lokacijama za vjetropolja, stekao neformalnu titulu hrvatskog "kralja vjetra". Štoviše, pored troška koji su podnijeli građani, sam HEP je na sebe morao preuzeti cijenu stabiliziranja javne elektroenergetske mreže koja je dužna primati i najmanju količinu energije proizvedene u privatnom sektoru. Budući da mreža mora u svakom momentu biti izjednačena u dotoku i vučenoj potrošnji, kao i frekvenciji struje, HEP stalno u pripremi drži manje elektrane za kompenzaciju stanja.
"Ne bih ulazio u pojedinačne krivnje oko pogodovanja ranim investitorima, ali gotovo svaki ministar u proteklom periodu je nalazio zakonsku podlogu da im izađe ususret na štetu javnog interesa. Ogromna vrijednost je tako bez stvarne javne potrebe završila na privatnim računima, a lako se sve moglo izvesti tako da ojačamo poziciju HEP-a i državnog proračuna", zaključuje Geto, uz napomenu da se radnici tog poduzeća danas iznova susreću sa zahtjevima da se HEP privatizira. "I danas je u RH neoliberalni koncept vrlo jak", kaže on, „ali nećemo se dati. Navikli smo već na takve kampanje, a mislimo da je i najvećem dijelu javnosti očito o čemu se tu radi."
Nedostatak strateškog pristupa države
HEP je danas zacijelo najvrjedniji proizvodni resurs u javnom vlasništvu, od onoga što je tu uopće još preostalo, pa ne čudi interes krupnog kapitala da se i njega rasparča na tržištu. Uostalom, praktično svi privredni subjekti u RH prošli su uoči privatizacije sličnu sudbinu: političko zapuštanje i stvaranje dojma kako je država nužno najgori vlasnik, uz paralelno obaranje ukupne vrijednosti poduzeća kako bi mu cijena bila što manja. Ne treba odviše pojašnjavati koji je i čiji interes pritom stradao, a koji se okoristio, no dobro je znati HEP-ovu poziciju u čitavoj priči, naročito u doba krize kakva dodatno izaziva zagovornike privatizacije da pojačaju svoj pritisak.
Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša i energetike RH, koja je 2012. godine - nakon svega šest mjeseci na funkciji - napustila vladu zbog pritisaka klijentelističkog lobija među svojim kolegama, smatra da je najveći problem u sektoru bio i ostao nedostatak strateškog pristupa države:
"Ali nije to tako samo kod teme obnovljivaca, nego i općenito. Svaka država mora imati čim veću neovisnost u energetici, hrani i vodi. Krizna situacija poput ove samo je podcrtala tešku upitnost globalnog tržišta kao održivog koncepta. A mi smo dopustili i da nam u sustav uđu tzv. developeri – ulagači bez ozbiljnog financijskog kapitala, pa smo ih onda financirali sami."
'Nismo izdvojili prijenosnu infrastrukturu'
"Dobili smo 'guranje' vjetroelektrana na tim osnovama", dodaje ona, "jer su se takvi ulagači slizali s političkim strukturama te maknuli javni interes u stranu." Mirela Holy se povrh toga prisjeća i da se protivila modelu restrukturiranja HEP-a koji najvažniji dio poduzeća ostavlja nebranjenim od eventualne privatizacije:
"Dopustili smo dakle ulazak drugih proizvođača u mrežu, ali nismo izdvojili samu prijenosnu infrastrukturu koju država ne smije ispustiti iz svog posjeda. Jedino pomoću nje je moguće kontrolirati tržište i ponašanje sudionika u odnosu na zadana pravila. Neke zemlje, npr. Njemačka, uvjerile su se u praksi da je tako, pa danas revidiraju svoje poteze."
Konačno, neriješenom ostaje i tema energetske demokratizacije Hrvatske, gdje bi po uzoru na razvijenije države trebalo poticati proizvodnju solarne ili neke slične ekološke energije u samim domaćinstvima. Hrvatska danas kotira načelno dobro po pitanju udjela obnovljivaca u sustavu: oni sudjeluju s gotovo 30 postotaka u plasmanu ukupno potrošene energije svih tipova, odnosno s tri četvrtine u proizvodnji električne energije.
Ekološki izvori mimo velikih hidroelektrana zastupljeni su u potonjem udjelu s oko 17 postotaka, no to su ipak samo grube statistike, dok Hrvatsku i dalje čeka raščišćavanje političke podloge njezine energetike, ili – nove afere i sudski procesi.
