Kada sam prije osam godina napisao tekst o Slavoniji koja se prazni, poprilično uznemirujuć tekst i za mene i za mnoge koji su ga pročitali, moram priznati, nisam ni slutio razmjere egzodusa koji nam se tek sprema.
Na onom autobusnom kolodvoru u Osijeku čekali smo svoj autobus za Split i pored mene je stajao otac koji se opraštao sa svojim sinom. Zasigurno za dugi vremenski period. Taj čovjek, kako mi je objasnio kasnije sam vozač autobusa za München, nije bio jedini.
Uplakane majke i očevi njegova su svakodnevica, a kada sam zbrojio ta tri puna autobusa sa po tri intervala u tjednu, dobio sam poraznu brojku za jedan tako bitan grad Hrvatske. Na moju žalost izračun se pokazao točnim. Od tog dana, točnije od zadnjeg popisa stanovništva RH 2011. godine, Hrvatska je izgubila više od 400 000 stanovnika, i to mahom mladih ljudi. Mladih obitelji.
Slavonija je prošla najgore. Osijek je imao 107.784 stanovnika, a danas ih ima tek nešto više od 96 tisuća. Slavonski Brod izgubio je preko deset tisuća mladih ljudi, Vinkovci više od četiri tisuće, kao i Đakovo, a Vukovar zajedno s okolnim selima preko pet tisuća szanovnika. Požega, Virovitica, Našice i Nova Gradiška danas broje po četiri tisuće manje ljudi, a Valpovo i Županja zastrašujućih tri i pol tisuće.
Za tako male gradove podaci su zastrašujući.
Zamislite pun Poljud. Pa ga sada zamislite puta dvanaest. Dvanaest krcatih Hajdukovih stadiona izgubila je Hrvatska u deset i kusur godina od kada sam preneraženo stajao na peronu i gledao kako se očevi opraštaju od sinova, majke od kćeri i snaha, djedovi od unuka. Otac kojeg sam upitao na peronu zašto mu sin odlazi sasuo je takvu salvu psovki da mi je bilo sve jasno.
Pušili smo na kolodvoru zajedno i zajedno osjećali isti bijes i istu nemoć. Taj događaj promijenio me zauvijek, te sam uživo, na svoje oči, vidio sav jad i svu surovu zbilju ove zemlje, zemlje o kojoj njeni građani nisu praktički imali pojma. Sve se brižno skrivalo, zataškavalo, a mediji, barem tada, nisu pisali o tome. Taj tekst objavljen na portalu Index.hr obišao je Hrvatsku, kasnije i čitav prostor bivše Jugoslavije.
Tih dana nije bilo lako biti u mojoj koži. Najblaže, među uvredama koje su stizale sa svih strana bilo je – "lažeš, mrziš sve hrvatsko, ne podnosiš ovu zemlju pa izmišljaš, plašiš ovaj nesretni narod. Gdje će ti duša?"
No tih dana ja nisam osjećao strah, već sam osjećao zebnju. Zebnju u kostima jer sam znao, predosjećao što će se dogoditi.
Mladost Hrvatske nije odlučila izaći na ulice, paliti kontejnere i sukobljavati se s policijom nezadovoljna stanjem u zemlji u kojoj nemaju perspektive, budućnosti, u kojoj je nemoguća misija pronaći posao dostojan čovjeka, a kamo li zasnovati obitelj. I mladost Hrvatske se odlučila na tihu revoluciju. Tiha revolucija koja nam se dogodila postala je danas svima jasna i poznata.
O njoj, nakon današnjih poraznih podataka svi govore, zgražaju se i snebivaju.
No, tko je kriv za takav egzodus? Za njihovu tihu revoluciju koja se dogodila svima nama ispred nosa. Zar samo besramni političari, korumpirana država i nesposobni ljudi koji njom vladaju? Tko ih je birao?
I zbog toga, što znam da svi snosimo dio krivnje, danas kada su svima manje više poznati razmjeri egzodusa, kada djeca koja još nisu maturirala već imaju spremne brošure i namjere da odu iz ove usrane zemlje, mogu kazati samo jedno – svaka vam čast!
Svaka vam čast. Svaka vam čast na pameti, na hrabrosti, na želji da od svog života napravite nešto, da ne budete sjebani kao vaši očevi i majke koji šute, koji su najveće kukavice valjda u povijesti svemira. Generacija smo koju su zajebali, ali koja je zajebala i samu sebe.
Mi smo, da se ne lažemo, generacija koju su preveli žednu preko vode ispraznim obećanjima o boljem životu, u nekoj boljoj zemlji od one u kojoj su odrasli. Mi smo generacija koju su podlo i podmuklo iskoristili, poslali kao topovsko meso na front dok su se oni bogatili, dok su pljačkali sve što se opljačkati dalo.
Mi smo generacija očeva i majki današnje hrabre djece koja ne
žele sjebati svoje živote u ovoj banana državi; pametne djece,
puno pametnije od nas. Mi smo generacija koju zovu izgubljenom, a
ja je zovem šupačkom, licemjernom i kukavičkom.
I tu ubrajam i samog sebe, da se bolje razumijemo.
Radio sam u ovih skoro trideset godina ove usrane zemlje sve moguće poslove valjda koji postoje na kugli zemaljskoj, a služe da pošteno prehraniš svoju djecu. Radio sam na krovnim izolacijama, gasio požare za druge, radio sam po velikim i malim firmama, te uz svaki posao i konobario gdje god sam stigao, mogao i gdje god su mi dopustili.
Uglavnom na crno.
Moja iskustva o hrvatskim poslodavcima jedna su od brutalnijih, jedna su od jadnijih i jedna su od tužnijih priča koje nikada nisam stigao napisati, nikada sastaviti, nikada javno objaviti. Ti ljudi, iskorištavali su uglavnom moju generaciju za svoje besramno bogaćenje. Mi smo bili njihovo roblje, njihova stoka, ponižavani, pljuvani, potplaćeni.
I uvijek uz istu mantru, istu krilaticu, istu poruku : "Ako ti nećeš, ima tko hoće! Idi ako ne želiš, široka ti Irska i Njemačka!" Tu rečenicu čuo sam tisuću puta u svom životu, najčešće kada sam primao mizernu dnevnicu, nikakvu plaću i sramotne pare za svoj teški, turobni i divljački posao.
Čistili smo zahode, radili nezamislive stvari, bili smo doslovno roblje, i to roblje u onom najužasnijem smislu riječi, "stoka sitnog zuba" za koju nije ništa doli biča, doli uvrede, doli poniženja. Kap koja nikada nije prelila čašu bila su moja djeca. Djeca kojoj je trebalo staviti hranu na stol. Platiti jutrom račune. Izaći iz ovrhe, podmiriti kredit.
I to su moji bahati, nepismeni i samozadovoljni poslodavci jako dobro znali. I uglavnom su nas mučili. Mučili dodatnim poslovima, mučili sramotnim plaćama, mučili kao što su mučili moju generaciju po svojim marketima, gradilištima, trgovinama, svi ti jebeni poduzetnici, privatnici, sva ta stoka, jer bolje riječi za njih nemam.
Najteže je bilo raditi gladan. Raditi po kiši, raditi po suncu, snijegu, raditi za Božić, Uskrs, za njihove terence, jahte, vikendice i putovanja diljem svijeta. Za sva njihova kurčenja koje smo mi krvavo zaradili.
Danas kada čujem riječ "korupcija", osjetim toliki napad mučnine da se samo voljom mentalne discipline suzdržavam da ne povratim. Jer ti su ljudi bili, a mnogi i ostali, upravo to, ljudi od kojih ti je samo muka. Ništa više.
Da bi perverzija bila veća, svi su od reda veliki domoljubi, najveći patrioti na svijetu, u prvim redovima u Crkvi, donatori, mecene, ugledni ljudi, poštovani, o njima pišu mediji, uvlače im se u guzicu i tako do dana današnjeg. Svi premreženi, svi čvrsto uvezani, svi kao papagaji što ponavljaju uvijek isto.
Čujem da imamo novih deset tisuća ratnih vojnih invalida. Tada sam, na onom peronu u Osijeku prozvao upravo branitelje. Zašto šute?
Taj tekst povrijedio je mnoge.
Ali niti ja sam nisam mogao pretpostaviti kakvu sam tužnu istinu otkrio. Istinu o svojoj generaciji koja je šutke, šupački, kukavički (jer je to sama sebi priredila i dozvolila) živjela sve ove godine pjeneći se u svoja četiri zida, da bi jutrom pred svojim gazdama pognuli glavu. Ili još gore, lizali im guzice, prokazivali buntovnike, cinkali ljude, prijatelje, kolege, u tolikoj mjeri da ti se zgadi ovaj narod za vijeke vjekova kao i ova usrana država koja budućnosti nema.
Malo tko danas uopće govori da je u Hrvatsku doselilo oko milijun stranaca koji su uredno tražili i dobili državljanstvo, kupili nekretnine u bescjenje. Koga to uopće briga? Danas u Splitu sasvim je normalno u trgovini, na stubištu naletjeti na stranca. Čovjek Hrvat, jedan kroz jedan.
Nema goreg naroda od Hrvata. Veliki smo mi šupci. Možda najveći na planetu! Nema većih licemjera, nema većih kukavica, nema većih podlaca, nema većih šupaka koji će radije istući svoju jadnu ženu kod kuće nego li svoga debelog, bahatog političara kojem se pjene ispred televizora, a kada ga vide na cesti, manji su od makova zrna. Jer uvijek postoji mala šansa da ti zaposli sina.
I tada su na scenu došla naša djeca.
Pametna naša djeca koja su sve ove godine slušala naše frustracije, naš škrgut zuba i na svoje pametne oči gledala ono što svi mi gledamo, jednu suludu državu, sa suludom vlašću, za koje glasaju njihovi suludi očevi i majke.
I što su učinila ta djeca?
Učinila su ono što smo svi mi trebalo davno učiniti; sve te šupke ostaviti da se jebu sami između sebe i da konačno shvate da im nema tko raditi i zaraditi za njihova primanja.
Trebali smo davno izaći na ulice, paliti kontejnere, sukobiti se s vojskom, policijom. Tada bi uz nas bila i naša djeca. Ovako smo ih izdali. Prevarili. Podigli s namjerom da i njih sjebemo. Da žive kao i mi, pognute glave i da nekom, da oprostite, puše kurac za četiri tisuće kuna.
E ne može dragi tata i draga mama. Moj svijet je globalan, moj
svijet je umrežen, moji prijatelji su u Irskoj i tamo ih se
poštuje. Tamo ih se dragi tata i draga mama – plaća!
I to pošteno. Koliko su radili i koliko su zaslužili.
Što je najtragičnije, i zbog ovog teksta ću se naći na meti raznoraznih budala, ali ja sam već otupio, kao i onaj otac iz Osijeka s početka priče koji je jebavao svima od – do. Ja sam danas taj otac. Otac koji plače za svojim djetetom. Otac koji ništa drugo i ne zna nego kukati, za svojom sudbinom i za onima koji su me tako odgojili - da treba živjeti pošteno.
I zbog toga, svaka vam čast djeco naša! Niste samo spasili sebe, spasili ste i nas. Vaše očeve i vaše majke. Kada me pitaju gdje su ti djeca, s ponosom ću im kazati da su u Irskoj. Da rade pošteno i žive od svojih konobarskih plaća. Da nikome nisu ništa ukrali, niti im se budale smiju što konobare. U Irskoj je to pošten i častan posao kao i bilo koji drugi.
Svaka vam čast. A oni nek' se jebu. I oni i njihova Hrvatska. I nije bolje zaslužila nego da nestane s lica Zemlje. A nestat će jer nas uskoro čeka revolucija. Revolucija uhljeba, branitelja i koruptivnih struktura.
Kada konačno ne bude nikog više da ih hrani, tada će oni izaći na ulice. Ne zbog naše djece u Irskoj, već zbog svojih guzica.
A tada ćemo nas nešto manje od populacije današnjeg Vukovara uzeti kokice.
*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a*
