Uvijek kada vidim ljude kako mahnito iz trgovina iznose kartone suncokretovog ulja, puna kolica brašna i toaletnog papira sjetim se starog Haseta.
Histerija djeco moja, govorio bi nam taj stari kotlokrpa dok bi gledali takve, histerija đavo je odnio. Prvo navale na ulje i brašno, a zatim navale na ljude.
Susjede.
Najljepšu crticu svog djetinjstva pamtim baš po Hasetu. Istinabog, Muhamed mu je bilo ime pa je logika skraćenice trebala biti Mujo, ali j***š logiku u Splitu. Split tog vremena imao je onu finu za**baciju kada su ljudi držali do za**bancije kao i do susjeda. Za**bancija se tada brižno njegovala u svoj svojoj mediteranskoj fjaki u kojoj smo odrastali. Kako je Hase krpio nogometne lopte, umjesto Mujo postao je Hase. Kad bi bile nestašice, par - nepar kolone na benzinskim pumpama, mi bi se za**bavali s takvim ljudima koji su mahnito kupovali kao da će sutra rat.
Susjeda Haseta koji je živio u maloj potleušici sklepanoj od ternite i blokova cementa u koju nam padne lopta jedared dnevno pa bi preko smokve tražili istu u dvorištu punom otpadnog lima i zahrđalih motora fića, držao sam za susjeda.
Hase nikada loptu nije držao đavolskom spravom kao što su je držali naši kojima bi remetili popodnevni san, već je Hase držao relikvijom koju bi nam krpao i dopumpavao pa bi od starih cijevi za veš sklepao branke i nama djeci sudio nikada završene utakmice koje bi počinjale oko dva popodne, a završavale tamo negdje duboko u noć.
Hase je navijao za Partizan što je nama djeci bilo čudno, u Splitu pa na zidu držati Bajevića i momčad crno – belih iz Tempa no znao sam i neke iz svog razreda koji su navijali za Zvezdu. Partizan je bio Hasetova momčad. Ni Željo sa Grbavice u kojoj je rođen, nego tim njegova rahmetli daidže o kojem je Hase govorio kad bi se napio. Heroj i prvoborac, a veliki zaljubljenik u fudbal i Partizan.
Penjali bi se na Hasetovu smokvu i uživali u napuklim i sočnim plodovima dok jednom nije pukla grana poda mnom. Tresnuo sam svom snagom na zemlju slomivši nogu. Moji prijatelji vidjevši lom pobjegli su, a Hase me istrčavši iz male potleušice uhvatio za uši, imobilizirao mi ranu i odnio me Hase na rukama do bolnice. Na hitnoj su mi stavili gips, a ja i Hase postali smo prijatelji kakvi već prijatelji mogu biti jedan dječak i jedan mudar čovjek sklon alkoholu. Čovjek koji voli Matu Parlova i urmašice, čovjek koji kafu pije tri puta u identično vrijeme i rakiju od jutra.
Iz osnovne škole prešli smo u srednju, iz srednje na fakultete, a mog Haseta posjećivao bih rijetko i s vremena na vrijeme. Od skromne kotlokrpske i dimnjačarske penzije preživljavao je naš Hase krpajući djeci lopte i odraslima gume na automobilima, a tada je zbilja i došao rat.
U vremenu prigušenja, kako je Hase zvao zamračenja gledali smo ljude kako mahnito kupuju kartone suncokretova ulja, gepeke pune brašna i toaletnog papira, a Hase se užasavao takvih ljudi. Histerija djeco moja. Danas mahnitaju za uljem, sutra će mahnitati za susjedima.
Haseta istina nitko nije dirao, histerija se usmjerila na Žiku s drugog kata koji je kada su ga odvodili vrištao da on nije nikakav snajperist i tražio od ljudi da ga zaštite jer ga znaju cijeli život. Ni Žiki nije pomoglo kao ni susjedi Slobodanki koju su optužili da joj je sin pilot i da je granatirao Gospić iako su svi znali da je mali Dragan u komuni, ali jebaji ga, oni što su mahnitali za uljem sada su iza zatvorenih vrata mahnito zvali policiju da im je susjed peta kolona.
Nakon deset dana uselio se susjed s prvog kata u njen stan u maslinastoj uniformi, a našeg Haseta nije se diralo jer se muslimane držalo našima dok nije počeo rat i sa njima.
Tog jutra odveli su Haseta koji nije ništa govorio.
Nije kao susjed Živorad zapomagao kako ga znaju cijeli život niti je dobri stari Hase pokušao vojnicima objasniti da me jednom spasio noseći me na rukama do bolnice. Hase je šutio dok su ga odvodili. Na zgražanje susjedstva koje je i dalje mahnito kupovalo ulje i brašno i govorilo kako je moglo đubre da živi s nama čitav svoj život i da dvadeset godina smišlja kako da nas digne u zrak.
Kada ga braća vehabije pozovu da našoj djeci, našim vojnicima minira kampanjolu s kojom su pijani sletjeli s ceste pa optužili Haseta da im je sabotirao kočnice. Iste koje im je to jutro promijenio kao ulje i filter.
Još im ručak od svoje sirotinje napravio.
Promijenili su se ljudi, kazivao nam je Hase. Histerija je djeco ušla u narod i brat će na brata, susjed na susjeda, televizija će, đavo je odnio svima nama u glavu da stavi strah i da nas sve napravi šejtanima. Da nas sve učini da zaboravimo i da smo se krstili i da smo se pokapali djeco zajedno, da smo i na dženaze i na krštenja isto zajedno bili. Histerija djeco, odnio je šejtan i histeriju.
Danas sam se ponovo sjetio starog Haseta kojeg nikada više u svom životu kasnije vidio nisam, danas kada sam gledao susjede kako mahnito iz trgovine iznose kartone ulja, kolica puna brašna i toaletnog papira. Sve će se u ovoj mahali promijeniti samo ljudi neće, govorio bi Hase.
Ljudi pomahnitaju kada u njih šejtan uđe. A što će biti tada s vama djeco moja?
Jednom ću kasnije, puno kasnije čuti Kanjon Drine i neću tu pjesmu nikada povezati s Hasetom, sa Splitom i s histerijom. Valjda su pjesme kao i ljudi. Treba da odrastu u vama, trebaju da sazriju kao ono ulje što ga mahnito iz trgovina iznose, taman kada vam djetinjstvo toliko jednom bude nedostajalo koliko vam bude nedostajao Hase.
A Hase bi i na tu pjesmu samo slegnuo ramenima i kazao da to djeco nije za vas i iznio bi na stol urmašice i rakiju.
Kanjon Drine je ispred nas
stopamo Mufa, Kiki i ja
snijeg se topi, cesta je prazna
stao nam je stari kamiondzija
Planine gole vrletne
lomile nam put
gazda je vozio
vidno ne raspoložen
vise tužan no ljut
Smanjuje brzinu
pripaljuje cigaru
u mraku mu svijetle oci
gazda tihim glasom reče
neće ovo djeco
na dobro poći
Jer sve ide unatrag
živimo u plemenima k'o Apači
a gde ćemo djeco
i ja i vi
Nama srce kuca za sve njih
probudi me ovo je
neki ružan san
sto manje dijete znaš
to si manje nesretan
Planine gole vrletne
lomile nam put
gazda je vozio
vidno ne raspoložen
vise tužan no ljut
Hadzije su sebi podijelili rejone
djecu evakuišu avionima
a ja se osjećam nezgodno
kao zebra na Brionima
A vama će djeco biti najljepše
vi ste navikli rano u krevet
uskoro ćemo svi mi
imati izlaz samo do devet
Probudi me ovo je
neki ružan san
što manje dijete znaš
to si manje nesretan
Kanjon Drine je iza nas
ispred nas je ravna Romanija
snijeg se topi ništa neće
zaustaviti dolazak novog proljeća
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stav autora i ne održavaju stav RTL.hr-a*
