Televizijski novinari i tehničari koji su nedavno posjetili dubrovačke taksiste na njihovu parkiralištu podno kule Minčeta, a što su ga korisnici među sobom poetski nazvali Paščara, još prepričavaju interesantnu turističko-političku sugestiju jednog od tamo zatečenih šofera. Medijska tema bio je plan gradske uprave za probijanje tunela između te starogradske lokacije i novijeg dijela grada, odnosno Luke Gruž, radi bržeg prometovanja u okolnostima rastućeg jata plovećih hotela koji posjećuju Dubrovnik.
"Odlična ideja", primijetio je neimenovani sugovornik, "ali bi još ljepše bilo da se tunel produži stotinjak metara dalje, dok ne izbije na Stradun. Onda bi se i tamo moglo urediti jedno taksi-stajalište, sve za sretnoga gosta".
Samoubilački sarkazam
Pa, ako su već i taksisti u Dubrovniku skloni takvome naoko samoubilačkom, antiturističkom sarkazmu, dakle, bit će da je tamo stvarno vrag odnio šalu, u pogledu ekonomskom i općedruštvenom. Nije beznačajna činjenica da oni spadaju među najžešće stigmatizirane ugostitelje u tome generalno preskupom gradu. Ali, njihove cijene presudno regulira gradska uprava, dok se drugi – recimo gostioničari – ravnaju više po tržišnim prilikama, kao što je iznos zakupa. Koji također ne može biti normalan, uz enormne ponude za stambeni i poslovni kvadrat.
Regulacija izgleda tako da je Grad Dubrovnik povećao sumu izdanih taksi-licencija za punu trećinu iznad stručno procijenjenog broja od optimalnih 125 vozila. Naknada za parkiranje taksija na zasebnim stajalištima je, dakako, uvjerljivo najviša u Hrvatskoj, a suštinski duh ukupne regulative najupadljivije viri iz jedne originalne mjere o vozilima, točnije standarda njihova vanjskog izgleda.
Potraga za tajnim zdravorazumskim smislom
Grad odobrava korištenje crnog automobila na rok od pet godina, naime, ili bijelog na maksimalnih 10.
Prije negoli se polomimo od nastojanja da u tako bizarnom propisu nađemo neki makar tajni zdravorazumski smisao, valja reći da nam isti uporno izmiče možda samo zato što gradsku upravu općenito i definitivno zanima jedino komercijalna svrha Dubrovnika, dok sve ostalo biva beznadno, iracionalno zapušteno. Stradun primjerice, kad smo ga već spomenuli, iz godine u godinu postaje dostupniji ponajprije sirovoj take money and run logici brze hrane ili krajnje bezličnih suvenira, zapravo poduzetničkoj čeljadi koja je najdjelotvornije u stanju operušati vodeću klijentelu, onu s nasrtljivih kruzera.
Budući da uslijed takve turističke orijentacije Dubrovnik sve više nalikuje pukom tranzitnom žarištu, Stradun, kao njegov centar, sve izrazitije podsjeća na jedan veliki kolodvor. Skup i ekskluzivan, ali svejedno kolodvor, na kojem se po čak nekoliko sati zadržavaju kolone turista u proputovanju između Venecije i Krfa, ili posjetitelji s čarter-letova koje autobusi dovoze na Pile da, prije negoli potroše vikend i odlete dalje, obavezno unutar zidina pojedu svoj komad pizze i kupe svoju mirisnu razlistanu svijeću s povijesnim gradskim grbom i, uskoro, figurom svetog Vlaha s golf-palicom umjesto pastorala.
Centar društvenog života
A znamo li da je Dubrovnik najreprezentativniji prostor Hrvatske, ispada kako je upravo Stradun njezin istinski glavni kolodvor.
Nije to nikakav osobit presedan; u austrougarskim je provincijama kolodvor često znao biti najljepša gradnja, malne pa centar društvenog života. Jasno, uz crkvu, a Stradun pored ostalog bitnog sadržaja ima i taj, na istoj hrpi, što je veoma praktično za isporučiti pod noge boga Turizma.
Takva ekonomska orijentacija, međutim, afirmira naročiti mentalitet čija cjelokupna briga počinje tik ispred vlastitog nosa i završava u pripadajućoj mu guzici. Za razliku od citata s početka ovog teksta, koji na strateški drugačiji način ukazuje na nekakav, s oproštenjem, javni interes, na dobrobit zajednice.
Ogorčeni vapaj
Zato je taj ogorčeni vapaj tako indikativan, mada dolazi iz poslovne skupine kojoj bismo, je li, posljednjoj pripisali tu vrstu nagnuća. Njemu nasuprot ne stoji samo apstraktan, namjereni tunel koji u nadgradnji lucidne vizije rentijerskog neodrživog razvoja provaljuje ispod zidina u Stari grad, nego i jedan veoma konkretan dubrovački tunel, koji se već gradi.
Riječ je o infrastrukturnom tunelu nove trafostanice na Srđu, za koji su gradski oci izdvojili pogolem javni novac, e da bi gradnja na koncu poslužila isključivo privatnom interesu monumentalnih, historijskih proporcija. Ne treba posebno naglašavati da se radi o višestruko štetočinskom projektu Golf parka Dubrovnik, tek ćemo još dodati kako je javni zagovaratelj i aktualnog i budućeg tunela, bez obzira na sve dubioze, multinacionalna strukovno-interesna organizacija International Tunneling Association.
U isto vrijeme, svako jače nevrijeme izbacuje dio grada iz strujne mreže, a trafostanica na Srđu mu nipošto neće pomoći da ne ostane u mraku. Apokaliptična slika grada koji osvjetljavaju tek munje, dok nad njim blješti velebna turistička metastaza u slavu trijumfa individualno-egoističnog nad društvenim, novo je lice i naličje Dubrovnika, čije se središte ubrzano evakuira pred nadirućim kapitalom.
Sve manje grad, a sve više destinacija
Prepoznajući taj proces oko sebe, nedavno je dubrovački umjetnik i aktivist Slaven Tolj dobro uočio da njegov grad sve manje biva gradom, sa svim karakteristikama koje to podrazumijeva, a sve više destinacijom, sa svom prazninom koju nosi to ograničenje. I nije Tolj dugo čekao da zatim i fizički nasrnu na njega, predstavnici opisane interesne grupe, povlašteni privatni koncesionari, bliski suradnici gradske uprave ili barem gradonačelnika Andra Vlahušića.
Time je ujedno surovo nadopunjena druga Toljeva izjava – da je Dubrovnik opet pod opsadom, između golfera na brdu i kruzera na moru. Glavni neprijatelj, na nesreću, već je odavno iznutra zaposjeo grad.
